Svako objašnjenje a posebno nadogradnje ili nova inačica Heliocentričnog sustava moraju započeti s Kopernikom iz 15. st. (1473-1543), po kojemu se Sunce nalazi u središtu sustava a oko njega kruže planete.
Tek će Kepler, nešto kasnije (1571-1630), osporiti kružne putanje i dokazati eliptične putanje planeta oko Sunca.

Zanimljivo je da su po mojoj Novoj teoriji Heliocentričnog sustava i Kopernik i Kepler donekle u pravu.
Kepler je u pravu ukoliko putanje planeta promatramo u ravnoj plohi svemira, sa Suncem u središtu ekliptike.
Ali opet, zbunjuje činjenica što kod Keplera planete po eliptičnoj putanji u odnosu na Sunce povremeno mijenjaju udaljenost. Isto tako, zbunjuje činjenica što je kod Keplera promjenjiva i brzina planeta po vlastitoj putanji.

Nameće se pitanje:

Je li moguće da planete u ophodnji oko Sunca mogu zadržati onaj savršeni godišnji sklad, bez obzira što ih vanjske privlačne sile povremeno usporavaju zatim opet ubrzavaju? Unatoč svemu, planete i pored tog neskladnog gibanja zatvaraju savršeno i precizno godišnji put ophodnje.

Istini za volju, teško je i zamisliti da, pod takvim uvjetima, naša Zemlja može ispuniti svoju ophodnju oko Sunca, koja iznosi 940 milijuna kilometara, ali, doslovce savršeno i precizno u pedalj, jer bi i najmanje godišnje odstupanje, u brzini po putanji, poremetilo taj savršeni skladni nadolazak godišnjih doba točno u predviđeno vrijeme godine.
Valjda se i Kopernik iz ovih razloga odlučio za kružne putanje, mada je i on davno zapazio još jednu pojavu u svom Heliocentričnom sustavu, koju nije mogao objasniti.
Naime, njega je progonila činjenica što je zemljina rotacijska os stalno usmjerena na nelogični pravac svemira prema zvijezdi Sjevernjači. Zapazio je njen nelogičan otklon od Sunca i isti kut koji prema Sjevernjači stalno zadržava na samoj ravni putanje sa Suncem.
To je razlog što je Kopernik cijelog života bio čvrsto uvjeren kako Zemlja mora imati još jednu, treću rotaciju, dakako, pored one prve oko Sunca i druge oko svoje osi.

Mene je upravo to Kopernikovo promišljanje počelo ozbiljno zanimati, zato sam nastojao cijeli Sunčev sustav, sam sebi, predočiti u trodimenzionalnom svemirskom prostoru.
Krenuo sam od zvijezde Sjevernjače i zemljine rotacijske osi koja je stalno usmjerena u taj pravac neba.
Zatim sam Zemlju zamišljao u stvarnoj ravnoj plohi (ekliptika), tako da Zemlja u svakom djelu svoje putanje oko Sunca zadrži postojeći nagib osi prema Sjevernjači, zadržao sam i poznati položaj ekliptike u odnosu na ostale zvijezde i sazvježđa.
Sve je ovo bio preduvjet da pokušam dati odgovor koji je tražio Kopernik do kraja života!
Nakon dugo vremena ipak sam shvatio da se ta Kopernikova nepoznata vrtnja, kao odgovor, upravo nalazi u eliptičnoj putanji Zemlje oko Sunca.
Uspjelo mi je pravilno postaviti koordinate Sunčevu sustavu, tako što sam kroz Sunce i eliptičnu putanju Zemlje povukao jednu logičnu os. Tu sam Y os tako postavio da Zemlja u svakoj točki svoje putanje zadržava isti razmak od te osi, ta je os, po mojoj slobodnoj procjeni, usmjerena u pravcu zvijezde Vege i sazvježđu Lire.
Isto tako, Y osi odredio sam jednu paralelnu os kroz Zemlju Y1, i ostavio mogućnost da ona na svom putu oko Sunca, skupa sa Zemljom, oslikava stijenku prikazanog cilindra na slici i videu.

Zanimljivo je da Zemlja oko te Y osi Sunca tijekom godine ima kružnu putanju, odnosno, Zemlja se uspinje i spušta, po spomenutom cilindru, zadržava proporcije potrebne eliptične putanje i zadržava sve one poznate odnose spram Sunca.

Ovo me razmišljanje odvuklo još dalje, promišljao sam koliko se takvih osi može provući kroz ekliptiku i Sunce da se dobije isti rezultat kao u predhodnom slučaju?

Ishod je jasan, a on glasi:

Svakoj eliptičnoj putanji moguće je kroz njeno središte provući samo dvije osi, a ta je i druga X os tako postavljena da svaka točka na zemljinoj eliptičnoj putanji zadržava isti razmak od Y i X osi koje se opet križaju na Suncu.

Dakle, da bi u potpunost razumjeli moju teoriju, više ne pratimo kruženje Zemlje oko Sunca, već pratimo kruženje Zemlje oko dvije osi koje se križaju na Suncu, a ova druga X os je, po mojoj slobodnoj procjeni, usmjerena u pravcu sazvježđa Strijelca. Ovakvim tumačenjem vraćamo se Kopernikovoj teoriji kružne putanje Zemlje oko Sunca, a najvažnije od svega je i to što se ovim tumačenjem potvrđuje Drugi Keplerov Zakon, i to, do samog savršenstva!

Po Kepleru, sve planete Sunčeva sustava imaju zajedničku svemirsku konstancu, a to je što one po svojoj ekliptici opisuju iste površine u jedinici vremena. Ipak, taj zakon ima mala odstupanja ako je putanja po ekliptici, a ova verzija kružne rotacije oko cilindra daje savršen rezultat.
Zatim, za mene je Drugi Keplerov zakon ključan za razumijevanje gravitacije u Sunčevu sustavu, jer taj Zakon obvezuju svaku materijalnu točku na planeti da nastoji zauzeti svoje mjesto na savršenoj "stijenki cilindrične" putanje koja presijeca planetu na dva dijela; - vanjski i unutarnji dio.

Ovim je napokon ispunjen savršeni sklad opisivanja spomenute površine u Drugom Keplerovu zakonu.

Da pojasnimo što još dobivamo sa osi Y i X koje se ukrštaju na površini Sunca.

Dobili smo dvije istodobne kružne vrtnje Zemlje oko osi Sunca i dvije istodobne vrtnje Zemlje oko svojih Y1 i X1 osi. Istovremena vrtnja Zemlje oko Y1 i X1 osi stvara zajedničku, nama vidljivu, zemljinu os koja je po Koperniku bila nelogično nageta na ekliptiku i prema zvijezdi Sjevernjači!

I na kraju, što drugo reći nego - dobrodošli u Novi heliocentrični sustav!!