Manipulacija farmaceutskih tvrtki - sve manje i manje normalnih

Doktor Robert Torre psihijatar je s višegodišnjim iskustvom rada, kao i autor više knjiga iz područja psihijatrije ovisnosti. Koncem je prošle godine objavljena njegova knjiga "Prava istina o psihijatriji" (Profil, Zagreb, 2014.), naslov koji je svojim sadržajima značajno uznemirio stručnu javnost koja je predmet autorova istraživanja. Ovih je dana, kod istoga izdavača, objavljen još jedan naslov ovoga stručnjaka - "Alkoholizam prijetnja i oporavak".

Razgovor s dr. Torreom vodili smo ipak oko knjige "Prava istina o psihijatriji", obzirom da ona donosi neke temeljne i hrabre uvide u načine opstojnosti ove važne struke.

Objavljivanje vaše knjige prilično je uznemirilo vašu struku u Hrvatskoj. Neke od činjenica koje ondje iznosite jesu da psihijatrija jest mlada grana medicine, stara tek nešto više od stoljeća, njene su metode najmanje znanstveno dokazive, odnosno, često je prinuđena raditi na slijepo… Kako vi kažete, psihijatrija sama po sebi jest "mekana" i zapravo je zbog svega nužno da se samo preispituje i sagledava kako bi mogla opravdati svoje postojanje. Što je onda razlog uzrujanosti koja se je pojavila?
"Da, knjiga izlaže tezu da je povijest psihijatrije zapravo povijest njezinih lutanja, zabluda i stranputica. Da se ona i dalje ne uspijeva definirati ni u svojim temeljnim pojmovima, i da je aktualno razdoblje čiji kraj najavljujem također jedna od potrošenih stranputica. Doduše, aktualno razdoblje vladavine biokliničkog modela nije najgore, ali ni najbolje u dosadašnjoj povijesti psihijatrije. A kad se kritičkim čekićem počne udarati u zdanje struke mnogo toga ispadne proizvoljno, neutemeljeno, nepotrebno repsresivno, a štošta doslovce i štetno po oporavak osoba s psihičkim poremećajima. Naravno da takvi stavovi već gotovo destljeće kolaju u stručnim krugovima zapadnih zemalja, ali domaću struku su oni razbucali iz dogmatskog drijemeža. Moje istupe domaća struka doživjela je kao opasne po psihijatre i psihijatriju, ali i po osobe koje nam se obraćaju za pomoć. Sigurno da je platforma kritičke psihijatrije opasna po psihijatre koji su se premetnuli u psihofarmakologe, i da je opasna po psihijatriju koja je potpala pod redukcionizam biologijske psihijatrije. No ja osobno platformu kritičke psihijatrije doživljavam kao emancipatorski horizont nade, jedino kapacitiran da struku izvede sa stranputice na kojoj se kreće već gotovo trideset godina. Što se tiče osoba koje nam se obraćaju za pomoć, moram napomenuti da mi nismo njihovi vlasnici,oni nisu puki objekti našeg postupanja već partneri u zajedničkom kreiranju politike mentalnog zdravlja. U tom smislu oni moraju biti upoznati sa svim karakteristikama "proizvoda" koji im nudimo."

Neugodni nalazi

Pokazatelji koje u knjizi donosite su dosta razočaravajući po vašu struku.
"Radi prohodnosti u čitanju hotimice knjigu nisam želio preopteretiti podacima i nalazima istražvanja, tek sam dio njih pobrojao u posljednjem poglavlju, namjenjenom upravo kolegama psihijatrima. Iznenađujuće je kako im te stvari nisu poznate i kako ih te stvari zapravo ni ne zanimaju. A nalazi istraživanja su po nas psihijatre više nego neugodni. Ispada da dobar dio onoga sukladno čemu smo postupali i što smo držali da je istina ustvari to nije, da mali dio onoga što radimo pomaže, značajni dio ne odmaže, a manji dio čak i šteti osobama za koje skrbimo. Ispada da smo kroz povijest struke previdjeli pojedine njene pozitivne momente, a da smo čak od pojedinih postupaka i pristupa odustali i strpali ih u ropotarnicu psihijatrijske povijesti proglasivši ih "zastarjelim"... I kako sad krenuti dalje i priznati si da smo po tko zna koji put billi u krivu? Pitanje je da li neminovne promjene untar psihijatrijske struke koje su već na djelu u zapadnom svijetu u nas uopće može izvesti psihijatrija, ili će to, u suradnji s udrugama civilnog društva, izvesti druge struke. Tu u prvom redu mislim na struke socijalne skrbi i kliničke psihologije. Čini se da psihijatrija kod nas ne želi biti dio zajednice, i da će jedan dio zato preuzeti druge struke, a ona će ostati u institucijama, u bolnicama."

Vi mislite da je tu značajna greška, da psihijatrija ostane unutar institucije?
"Legitimna je odluka psihijatrije kao struke da ona ostane u instituciji. Ali šalje se kriva poruka, da je sav oporavak osoba sa psihičkim poremećajima oporavak koji se dešava po institucionalnom, medicinskom modelu, koji se bazira na tezi da su svi psihički poremećaji poremećaji mozga. Sav se oporavak tu temelji i iscrpljuje u davanju psihofarmaka, a psihijatri se pretvaraju psihofarmakologe. Zbog toga osobe s psihičkim poremećajima ostaju bez psiho socijalne rehabilitacije. Naša domaća psihijatrija još se uvijek bazira na velikim institucijama, velikim umobolnicama, što je nedopustivo. Ne može se ni na koji način društveno pravdati akumuliranje osoba s psihičkim poremećajima na jednome mjestu, gdje ih ima više od pedeset. To ne mogu biti gradovi luđaka, velike umobolnice, to je prevaziđeno, još sredinom stoljeća. Na žalost, mi njegujemo takav sustav. Suvremena psihijatrija je dio medicine, medicina je tehničko bioklinička institucionalna struka, vezana uz visoke tehnologije, i zbog besparice ne možemo razvijati suvremenije izvanbolničke sustave, pa osuvremenjujemo stare umobolnice."

Stvar je u tome da se psihički bolesne osobe, ili ljude sa psihičkim tegobama, ne bi smjelo izmještati iz njihovih matičnih sredina?
"Da, jer im je na taj način slomljena socijalizacija, institucionalizirani su. Njihovi se poremećaji, što nije još dokazano, tumače kao poremećaji moždanog funkcioniranja, a oporavak se isključivo bazira na primjeni psihofarmaka, i sve zajedno pokazuje da su šanse za ozdravljenje više nego male. Sigurno je da bi osobe sa psihičkim poremećajima skladnije i bolje živjele ako bi taj poremećaj na neki način očitovale u zajednici. Na neki način treba prisiliti i zajednicu da živi s osobama s psihičkim poremećajima. Osobe s psihičkim poremećajima moraju biti sastavni dio društva, ono ih ne smije isključivati ni pod krinkom liječenja."

Tektonski proces

U knjizi prozivate psihijatre iz regije od kojih je, prema vama, veliki broj njih izdao struku stupivši u osobni profitni odnos s farmaceutskim tvrtkama, služeći za novac interesu tvrtki. Navodite da je tu bio prisutan elitni transkontinentalni turizam, također kao oblik neizravnog potkupljivanja ljudi…
"To, na žalost, nije specifičnost samo suvremene psihijatrije, nego suvremene medicine uopće. Ovaj aspekt koruptivne sprege farmaceutskih tvrtki i liječništva je jako istraživan i procesuiran diljem zemaljske kugle, kod nas se time najviše bavila dr. Lidija Gajski. Ja sam se sveo na metenje ispred svojih vrata. Psihijatrija je imala vrlo ružnih faza u svom razvoju, od neke rasne diskriminacije, sterilizacija osoba s psihičkim poremećajima do faze elektrošokova, lobotomije… Kolege koji su radili ovakve postupke nisu bili korumpirani, već su, na žalost, bili duboko uvjereni da čine dobro. Ovo je prvi put u povijesti struke da je farmaceutski novac izravne i neizravne korupcije utjecao na tijek i razvoj struke. Tu ja mislim na neizravnu korupciju, gdje pojedini koruptivni agent unajmljuje liječnika psihijatra kao svog trgovačkog putnika, distributera, agenta, da zagovara učinkovitost upravo određene supstance. Naravno da su kolege zagovarale proizvode farmaceutske kuće koja im je financirala i nazovi stručna putovanja. Takav način stručnog napredovanja je izgubio svaku vjerodostojnost."

Može li se kazati da je vaša struka, u sprezi s farmaceutskom industrijom, na neki način profiter čovjekove ne želje da se suoči sam sa sobom? Ponekad je odlazak psihijatru, kao i uzimanje psihofarmatika, osim u težim slučajevima, način da se ide linijom manjeg otpora, da se ono što čovjeka unesrećuje privremeno utiša. Neki psihijatri smatraju da je puno psihičkih tegoba dokaz ili posljedica čovjekove nezrelosti, zaustavljanja na određenom nivou razvoja…
"Točno. Jedna od mana naše struke je da smo ipak mi doveli do fenomena hiperdijagnosticiranja. Unazad zadnjih pedesetak godina mi smo izmislili nove bolesti, da postoji petstotinjak novih poremećaja. Tako da smo u opseg psihičkih poremećaja uveli jedan velik broj pučanstva. Tako da je onih koji su normalni sve manje i manje, odnosno čovjek gubi pravo na svoju osobnost, na način na koji on to hoće. I da ga nitko na osnovu toga ne može sankcionirati, kažnjavati, kategorizirati. To je novi fenomen, to dojučerašnja psihijatrija nije radila, ona se je bavila jednim malim brojem ozbiljno poremećenih osoba. Danas se psihijatrija bavi velikim brojem blaže poremećenih osoba, pa se resursi raspoređuju i na one koji trebaju i na one koji ne trebaju pomoć. Zbog toga se događa da oni koji uistinu trebaju pomoć, oni je ne dobivaju, a oni koji je ne trebaju, dobivaju je. Psihijatrija je loš okvir za rješavanje privatnih problema ljudi, ona u sebi ima medikalizacije, toksična je, i ljudi svoje životne, egzistencijalne tegobe pretvaraju u medicinske probleme. Ljudi se ne bore sa svojom nesrećom, već se prepuštaju farmakoterapiji."

U tom smislu, moglo bi se kazati da odgovornost nije sasvim i samo na psihijatrima, već i na samim ljudima, koji dolaze s određenim psihičkim problemom.
"Sigurno da da. A u pozadini svega dešava se jedan tektonski proces, jer su farmaceustske kuće odustale od psihijatrije, sažvakale su je i ispljunule. Zašto ja o ovome nisam pričao prije deset, dvadeset godina, zašto moji kolege nisu ranije pisali o tome? Jer nismo bili svjesni da se to događa, jer je manipulacija farmaceutskih tvrtki bila toliko jaka, da mi to nismo mogli vidjeti."

Teorija osobnosti

Vi osvještavate javnost o tome da psihijatri nisu humanistička, već prije tehnička inteligencija, i da kao takvi niste obrazovani za razumijevanje, kako vi kažete, društvene, obiteljske, pa ni psihološke ravni psihičkih poremećaja, tako da ljudima koji pate vaša struka pristupa izvana, instrumentalno, kroz tehničku paradigmu. Ljudskost je tu zapravo smetnja?
"Mi smo dio prirodno znanstvene inteligencije, razmišljamo linearno, kauzalno, mehanicistički, i taj način razmišljanja je plodonosan u urologiji i internoj pedijatriji, dok se psihičko tkivo života opire takvom načinu. Međutim mi drugo nemamo, za drugo nismo izobraženi, tako da ipak sve probleme s kojima nam se ljudi jave volimo pretvoriti u unutar tjelesne probleme, u ovom slučaju unutar moždane probleme. I kad oni to nisu, mi se pravimo da oni to jesu. Druga stvar je također neugodna činjenica, da su mnoga istraživanja pokazala da su za učinkovitost psihoterapijske ljudske pomoći potrebni kapaciteti za empatiju, suosjećanje, pomoć drugome, što pokazuje da onaj tko ima taj talent, dar za biti psihoterapeut, to doista dobro može raditi. Na žalost, u našem školovanju taj se dar ne ispituje niti ulazi u opis ekspertnosti. Za kirurga bi također bilo dobro da je ljubazan i nježan, ali sigurna i precizna ruka kod njega je ključna, dok je za nas psihijatre doista važna ta želja da drugoga pratimo i sudjelujemo u njegovoj psihološkoj patnji. To ima dalekosežne konzekvence, i to bi trebalo biti važno i na prijemnom ispitu za našu struku, koji bi trebao gledati više taj motivacijski faktor, trebao bi biti bliži prijemnom kakav prolaze svećenici ili umjetničke struke. Na neki način mi ipak moramo moći zagovarati ljudski život koji treba prolaziti kroz nas, ako mi ne možemo imati tu karizmu, ne možemo raditi svoj posao baš najbolje."

Interesantno je vaše gledište da psihijatriji u njenom rastu i razvoju može pomoći jedini po vama prohodni put egzistencijalističke filozofije, koja je otvorila proučavanje i razumijevanje psiho fenomena iznutra, iz perspektive osobe koju more. Da li se je psihijatrija drugih zemalja na koje se pozivate, skandinavskih ili anglosaksonskih, naslonila na takva gledišta
"Nije. Takav pristup je rezultat mojih teorijskih istraživanja. Tu se postavlja pitanje budući je naša uloga savjetodavna, mi savjetujemo ljude kako da žive, onda je pitanje odakle ih mi to savjetujemo, čime ih indoktriniramo? Jesmo li mi izobraženi da mi savjetujemo nekog o razboritom vođenju života? Odakle nam ta atribucija? Kakav život sami vodimo? Ono tragično je da suvremena psihijatrija, psihoterapija i psihologija nema konsenzualno prihvaćenu važeću teoriju osobnosti, odnosno teoriju ličnosti koja bi objašnjavala kako funkcionira normalna ličnost a kako nenormalna, kao podlogu za praktično postupanje. Tako da svaki od kolega zapravo radi po nekoj svojoj zdravoj pameti običajne svijesti, savjetuje nekakvu prosječnu lukavost u pristupu životu i prazni džepove s onime što u njima ima. Doduše, nauk o razboritom vođenju života po definiciji ne može biti znanost, ali može biti ozbiljna teorija. Za sada postoji nekoliko ozbiljnih teorija koje objašnjavaju što je ljudski život, što je čovjek, što je normalan, a što nenormalan čovjek, kako živjeti, koji je smisao tog života. Primjerice, savjetodavni nauk katoličke crkve je jedan koherentan nauk, i koliko god se svećenici među sobom razlikuju, oni diljem svijeta daju iste odgovore na ista pitanja. Psihijatri pak na ista pitanja odgovaraju podosta različito, što je nespojivo sa standardiziranim medicinskim postupanjem financiranim iz državnog proračuna. Mi se moramo približiti određenoj teoriji osobnosti, koja može biti ili teološka teorija, ili filozofijska teorija. Meni se je učinilo da platforma egzistencijalizma ima najmanje nedokazanih pretpostavki, najviše se bazira na evidencijama života."

Psihoterapija bi po tome bila bliža teološko-filozofskim negoli znanstvenim sustavima. Pitanje koje se nameće je da li je onda studij medicine za nekoga tko želi biti psihijatar najpogodnije rješenje?
"Psihijatrija je svakako u svom psihofarmakološkom dijelu, u dijelu gdje psihički poremećaji imaju svoju neurobiološku utemeljenost, dio medicine. Dok to jest tako, onda treba poštivati specifičnosti psihijatrije unutar medicinskih sadržaja i izobraziti psihijatre za tu specifičnost, u protivnom, ukoliko oni nisu izobraženi za sve specifičnosti psihijatrije, onda treba suziti dijapazon njihova djelovanja. Bilo bi bolje da ima manje psihijatara u zajednici, ako to nije psihijatrija u zajednici, da ima manje klijenata, manje lijekova i u manjim dozama i da se stalno naglašava važnost socijalne rehabilitacije osoba sa psihičkim problemima."

Tatjana Gromača Vadanjel | Novi list