Kronično farmaceutsko nasilje nad prirodom

Lijekovi u okolišu postali su gorući ekološki problem. Masovna, a najčešće nepotrebna, konzumacija tableta, kapsula, sirupa, sprejeva ili praškova pretvara prirodu u groblje lijekova i njihovih razgradnih produkata (takozvani metaboliti). Problem je što ciljano terapijsko djelovanje lijekova ne završava u ljudskom organizmu, već se njihovo nepredvidljivo biološko djelovanje nastavlja u otpadnim, podzemnim i površinskim vodama. Lijekovi u okolišu narušavaju eko-sustave, izazivaju pomore riba, algi, vodenih kukaca, a najpoznatiji slučaj ekološke katastrofe izazvane lijekovima jest potpuni nestanak supova na indijskom potkontinentu. Osim potoka, rijeka i mora, otkriveno je da i pitka voda sadrži mjerljive količine različitih farmaceutskih proizvoda. Zagađenje pitkih voda lijekovima dovodi tako do neželjene sekundarne medikalizacije ljudi, odnosno do prisilne i apsurdne "terapije" lijekovima naših susjeda.

Predozirana nacija

Kontaminacija okoliša lijekovima nije ekološki incident, već kronično farmaceutsko nasilje nad prirodom kao posljedica nepotrebne medikalizacije društva. Najveći udio u ispuštanju lijekova u prirodu ne stvaraju tvornice lijekova, već komunalne otpadne vode u kojima konačno završava svakodnevna neumjerena terapija stanovništva. Hrvati godišnje progutaju više od dvije milijarde tableta, a Matko Bolanča, predsjednik uprave Plive, doslovno se hvali: "Cilj nam je podići proizvodnju na šest milijardi tableta". Predozirani ljudi (vidi knjigu Johna Abramsona "Overdo$ed America", 2008.) progutali su mamac farmaceutskog marketinga, pa tabletama "liječe" starost, mladost, sramežljivost, frustracije, plodnost, spolnu (ne)moć, ćelavost, promjer struka, svaku prehladu i svaku bol. A svako odstupanje od izmišljenih i nametnutih gabarita (takozvane kliničke smjernice) za kolesterol, tlak ili šećer u krvi ispravljaju spasonosnim pilulama. Rezultat ovakve globalne terapije jesu kokteli lijekova i njihovih razgradnih produkata u okolišu, posebice u vodama. Statini, analgetici, estrogeni, antidepresivi, antibiotici, kontraceptivi i beta-blokatori plutaju površinskim vodama, rijekama, morima...

O čitavom spektru farmaceutskih patenata u okolišu pišu Sushil Khetan i Terrence Collins u (po)najboljem kemijskom časopisu "Chemical Reviews" (Chem. Rev. 2007, 107, 2319). Naravno, podzemna, površinska ili pitka voda "obogaćena" lijekovima nije ljekovita voda, već više odgovara pojmu "farmaceutske kaljuže". Ta je kaljuža ekološka inkarnacija ili farmaceutski ekvivalent medicinske Nemeze, grčke božice osvete koju je u modernu europsku misao vratio Ivan Illich ("Medical Nemesis: The Expropriation of Health", Marion Boyars, 1975).

"Too much medicine"

Dok "previše medicine" pretvara zdravstvo u patogeni sustav i izaziva kliničku, socijalnu i kulturnu jatrogenezu (bolest koju uzrokuje liječenje!), "previše farmacije" pretvara (i reducira) ljekarništvo u kemijsku apoteku, te uzrokuje četvrtu jatrogenezu - onu ekološku. Medikalizacija okoliša je rezultat sveopće potjere i pohlepe za zdravljem, odnosno mjerljiva posljedica manje vidljivih poremećaja u društvu. Potraga za panacejom, komocija umišljenih i neizlječivih bolesnika, besmisao patnje i smrti, te patološka transformacija zdravlja u božanstvo izaziva osvetu božice Nemeze, odnosno same prirode čija se zaštita, sada, sukobljava sa zaštitom zdravlja ljudi. Neumjerenim i neosmišljenim razvojem, kojeg neki ponosno nazivaju napretkom, čovjek je doveden u paradoksalnu situaciju da očuvanjem vlastitoga zdravlja narušava uvjete zdravog života.

Porazni podaci

Znanstvenici već godinama uzimaju uzorke voda, ispituju njihov "farmaceutski status" i objavljuju radove s poraznim trendom: povećane koncentracije lijekova otkrivenim u vodama prate porast potrošnje lijekova u društvu. U službenom izvještaju Europske agencije za okoliš (EEA) iz 2010. godine pod naslovom "Lijekovi u okolišu" doslovno stoji prigovor: "Situacija je mnogo gora nego prije deset godina. To je dovoljan razlog za povećanu zabrinutost" ("Pharmaceuticals in the Environment", Technical report No 1/2010).

Prema tome, zabrinutost zbog farmaceutskog zagađenja okoliša nije umišljenost, niti ekološki puritanizam "dubinskih ekologista", već je stvar analitičke pismenosti: mjerači na laboratorijskim instrumentima sasvim jasno pokazuju učestala (vršna) izbijanja koncentracijskih vrijednosti za čitavi spektar lijekova u vodi. Detekcija lijekova u okolišu nije posljedica razvoja sve preciznijih i osjetljivijih instrumenata, već je u izravnoj svezi s povećanom konzumacijom i potrošnjom medikamenata na tržištu zdravlja.

Zakon protiv znanosti

Dok uvažavanje ovakvih upozorenja pripada elementarnom znanstvenom bontonu, zanemarivanje istih podataka otkriva nečiju bahatost ili korumpiranost. Stoga začuđuje inercija mjerodavnih institucija, nezainteresiranost predstavnika nadležnih ministarstava i agencija i ignoriranje problema od strane onih javnih djelatnika koje društvo plaća da "službeno" brinu o zdravlju ljudi i okolišu. Ministarstvo za zaštitu okoliša, zdravstvo, poljoprivredu, Hrvatski zavod za javno zdravstvo, Hrvatske vode i Agencija za lijekove odgovorne su institucije koje o lijekovima u okolišu nemaju stajalište. Niti javno, niti jasno.

Uzbunu iz analitičkih laboratorija, mjerodavne institucije ne žele priznati ili je, jednostavno, ne čuju. Prigovori iz znanstvenih publikacija o medikalizaciji okoliša nisu naišli na odjek u uredima regulatorne birokracije. U navedenim institucijama kronično nedostaje "čitalačka publika", odnosno djelatnici koji proučavaju znanstvenu literaturu i koji uvažavaju znanstvena upozorenja.

Usprkos studijama koje se objavljuju, usprkos knjigama koje potpisuju vrhunski znanstvenici (Klaus Kümmerer, "Pharmaceuticals in the Environment: Sources, Fate, Effects and Risks, 2008; Patrick Jjemba, "Pharmaecology", 2008) naši zakoni i pravilnici ostaju nepromijenjeni. Umjesto da služe kao sredstvo zaštite, brige i opreza, zakoni su najčešće derivat kompromisa politike s industrijom. Tako u "Pravilniku o stolnim vodama", u "Pravilniku o zdravstvenoj ispravnosti vode za piće", u "Pravilniku o graničnim vrijednostima emisija otpadnih voda", ili u "Uredbi o opasnim tvarima u vodama" nema niti jednog članka, niti jednog stavka koji se bavi problemom lijekova i njihovih razgradnih produkata u vodama. Hrvatski "Zakon o vodama" ("Narodne novine", broj 153/09) očigledno zanemaruje znanstvene dokaze. Budući da zagađenje voda lijekovima nije regulirano zakonom, moguća je paradoksalna (ili bizarna) situacija da građani piju legalnu, ali nezdravu vodu. To je otkrio i "The New York Times" krajem 2009. godine u tekstu "That Tap Water is Legal but May Be Unhealthy", jer američko se zakonodavstvo, baš poput hrvatskog, već godinama opire činjenici da lijek može biti zagađivalo i otrov.

Valerije Vrček [ hrsvijet.com ]