Zašto je Rusija prodala Aljasku Sjedinjenim Državama

Rusija je 1867. prodala SAD-u teritorij Aljaske za simboličnih 7,2 milijuna dolara. Samo tijekom prvih 50 godina vladavine nad tom zemljom Amerikanci su s nje zaradili barem sto puta više. Kako su carski činovnici mogli uraditi nešto tako besmisleno? Ruski vjesnik istražuje složenu priču o prodaji Aljaske, u kojoj ima malo dobrih upravitelja, puno pohlepe i sumnjivih procjena.

Peticiju za pripajanje Aljaske Rusiji, koja je objavljena na stranicama Bijele kuće, potpisalo je već preko 35 tisuća ljudi. Mnogi do danas smatraju da su Amerikanci Aljasku ili ukrali od Rusa, ili je uzeli u najam, pa je nisu vratili. Usprkos rasprostranjenim legendama, pogodba je bila poštena i obje strane su imale dobre razloge je sklopiti.

Aljaska prije prodaje

Ruska Aljaska je u 19. stoljeću bila centar međunarodne trgovine. U njenom glavnom gradu Novoarhangelsku (danas grad Sitka) trgovalo se kineskim tkaninama, čajem, pa čak i ledom, koji je bio potreban jugu SAD-a prije pojave frižidera. Na Aljasci su se gradili brodovi i podizale tvornice, a vađen je i ugalj. Već su bila otkrivena i brojna nalazišta zlata. Prodaja ovakvog teritorija zaista izgleda kao nerazumna odluka.

Ruski trgovci su na Aljasku došli zbog trgovine kljovama morža (koje su nekad bile cijenjene ništa manje od slonovače) i dragocjenim krznom morske vidre, koje su nabavljali trampom od starosjedioca. Time se bavila Ruska američka kompanija (Российско-американская компания - RAK). Nju su osnovali avanturisti, ruski biznismeni iz 18. stoljeća, odvažni putnici i spekulanti. Kompanija je bila vlasnik cjelokupne proizvodnje i rudarstva na Aljasci, mogla je samostalno sklapati trgovinske sporazume s drugim zemljama, imala je svoju zastavu i vlastitu valutu – kožne "marke".

Ove privilegije kompaniji je omogućila carska vlast, koja ne samo što je od nje ubirala ogroman porez, nego je u njoj posjedovala i akcije. Među akcionarima RAK bili su ruski carevi i članovi njihovih porodica.

"Ruski Pizarro"

Glavni upravitelj ruskih naselja u Americi u vrijeme njihovog najvećeg procvata bio je talentirani trgovac Aleksandar Baranov. Gradio je škole i tvornice, učio starosjedioce saditi repu i krumpir. Gradio je utvrđenja i brodogradilišta, širio trgovinu krznom morske vidre. Sebe je nazivao "ruski Pizarro" i vezao se za Aljasku ne samo poslovno, nego i srcem. Oženio se, naime, kćerkom aleutskog vođe.
Aleksandar Andrejevič Baranov (1746.-1819.), prvi glavni upravitelj Ruske Amerike. Iz slobodnih izvora.

Za vrijeme Baranova Ruska američka kompanija je imala ogromne prihode: preko 1000% profita! Kada je Baranov u dubokoj starosti napustio poslove, na njegovo mjesto je došao kapetan-poručnik Gagermejster, koji je sa sobom doveo nove suradnike i akcionare iz vojnih krugova. U to vrijeme su prema statutu kompanijom mogli upravljati samo oficiri Ratne mornarice. Vojne starješine su ovaj profitabilni posao brzo uzele pod svoje, ali upravo njihovi postupci su kompaniju doveli do kraha.

Pohlepa i krah Ruske američke kompanije

Nove gazde su sebi odredile astronomske plaće. Obični oficiri su dobivali po 1 500 rubalja godišnje (što se može usporediti s primanjima ministara i senatora), a šef kompanije čak 150 000 rubalja, dakle 100 puta više! Dok su u isto vrijeme cijene po kojima su od lokalnog stanovništva otkupljivali krzno prepolovljene. To je dovelo do toga da su tijekom narednih 20 godina Eskimi i Aleuti gotovo sasvim istrijebili morske vidre i Aljaska je izgubila svoj najprofitabilniji posao. Starosjedioci su živjeli u neimaštini i podizali pobune koje su Rusi gušili, gađajući sela na obalama iz vojnih brodova.

Oficiri su pokušali naći nove izvore prihoda. Tad je i počela trgovina ledom i čajem, koju loši biznismeni također nisu uspjeli organizirati kako treba. Pritom im nije padalo na pamet smanjiti svoje plaće. Na kraju je RAK prešao na državno dotiranje od 200 tisuća rubalja godišnje. Ali ni to nije spasilo kompaniju.

Tad je počeo i Krimski rat. Protiv Rusije su bile Engleska, Francuska i Turska. Postalo je jasno da Rusija nije u stanju ni opskrbljivati, ni štititi Aljasku. Pomorske puteve su kontrolirali neprijateljski brodovi. Čak je i mogućnost dobivanja zlata postala neizvjesna. Bojali su se da neprijateljska Engleska sasvim ne blokira Aljasku, što bi Rusiju ostavilo bez ikakvih mogućnosti u odnosu na ovaj teritorij.

Odnosi između Moskve i Londona su bili sve napetiji, dok su odnosi s vlastima SAD-a, koji tad nije bio svjetska sila, bili srdačniji nego ikada. Ideja da se Aljaska proda gotovo se istovremeno pojavila s obje strane. I barun Eduard Andrejevič von Stjokl, predstavnik Rusije u Washingtonu, na zahtjev cara je započeo pregovore s državnim tajnikom SAD-a Williamom Sewardom.

Ruska zastava nije se htjela spustiti

Dok su se činovnici dogovarali, javnost s obje strane se izjasnila protiv ove pogodbe. "Kako možemo dati zemlju u čiji razvoj smo uložili toliko snage i vremena, zemlju u kojoj je uspostavljen telegraf i gdje su otkrivena nalazišta zlata?", pisali su ruski listovi. "Šta će Americi ta 'škrinja s ledom' i 50 tisuća divljih Eskima koji za doručak piju riblje ulje?", protestirao je tisak u SAD-u, i ne samo on – protiv kupovine bili su i Senat i Kongres. Pa ipak, 30. ožujka 1867. u Washingtonu je potpisan sporazum o prodaji pola milijuna hektara ruskog teritorija Sjedinjenim Američkim Državama za 7 200 000 dolara, čisto simboličnu sumu. Tako jeftino nije prodavana čak ni neobradiva zemlja u Sibiru.

Službena predaja teritorija realizirana je 1867. u Novoarhangelsku. Američka i ruska vojska su se postrojile pored stupa sa zastavom, s kojeg je uz topovske salve počelo spuštanje ruske zastave. Međutim, zastava se zamrsila na samom vrhu. Mornar koji se popeo da je odmrsi bacio ju je dole i ona je slučajno pala pravo na ruske bajonete. Loš predznak! Nakon toga su Amerikanci započeli rekviziciju zgrada u gradu, koji je dobio novo ime – Sitka. Nekoliko stotina Rusa, koji nisu željeli primiti američko državljanstvo, bilo je prisiljeno evakuirati se trgovačkim brodovima i u domovinu su stigli tek sljedeće godine.

Nakon kratkog vremena iz "ledene škrinje" su potekle rijeke zlata. Na Aljasci je počela zlatna groznica u Klondike, koja je Sjedinjenim Državama donijela basnoslovno bogatstvo. Naravno da Rusija mora osjetiti žaljenje. Međutim, nitko ne može znati kakvi bi odnosi zavladali u svijetu da se ova kupoprodaja nije odigrala.

Ruski Vjesnik [ hr.rbth.com ]