Zašto je morao umrijeti Allende

za govornicom

Četrdeset godina je prošlo otkad je Salvador Allende poginuo u palači La mined u Santiagu, pokušavajući se obrani kalašnjikovim koji mu je poklonio Fidel Castro.

U ovom članku iz New Statesman objavljenom u ožujku 1974 nobelovac Gabriel Garcia Marquez analizira Aljendeov rad u Čileu, poslove njegovih suparnika sa Sjedinjenim državama i uspon njegovog nasljednika - generala Augusta Pinocheta.

Autor: Gabriel García Márquez -The New Statesma

Bližio se kraj 1969. godine kada su trojica generala iz Pentagona večerali s petoricom čileanskih časnika u jednoj kući u pregrađu Washingtona. Domaćin je bio potpukovnik Herardo Lopez Anul, zamjenik zrakoplovnog atašea čileanske vojne misije u SAD, a čileanski gosti su bili njegove kolege iz drugih rodova vojske. Večera je bila organizirana u čast novog direktora čileanske zrakoplovne akademije, generala Carlosa Toroa Mazotea, koji je stigao prethodnog dana u misiji obuke. Osmorica časnika jeli su voćnu salatu, pečenu teletinu i grašak, a pili topla vina iz svoje daleke domovine na jugu, gdje su se ptice presijavale na plažama dok je Washington ležao pod snijegom. Razgovaralo se uglavnom na engleskom o jedinoj stvari koja je tih dana izgleda okupirala Čileance: o predstojećim predsjedničkim izborima zakazanima za rujan. Uz desert, jedan od generala iz Pentagona postavio je pitanje što bi čileanska vojska uradila kada bi bio izabran kandidat ljevice, netko poput Salvadora Allendea. General Toro mazot je odgovorio: "Zauzećemo palaču Moneda za pola sata, čak i ako budemo morali je spalimo."

Jedan od gostiju bio je general Ernesto Baeza, sada direktor nacionalne sigurnosti u Čileu, onaj isti koji je predvodio napad na predsjedničku palaču u rujnu i naredio njeno spaljivanje. Dvojica njegovih podređenih iz tih ranijih dana proslavit se u istoj operaciji: general Avgusto Pinochet, predsjednik vojne hunte, i general Javier Palasios. Za stolom su bili i brigadni general zrakoplovstva Serđo Figueroa Gutijeres, sada ministar javnih radova i bliski prijatelj drugog člana vojne hunte, generala zrakoplovstva Gustava Leja, koji je naredio granatiranje predsjedničke palače. Posljednji gost je bio admiral Arturo Tronkoso, mornarički zapovjednik Valparaisa, koji je proveo krvavu čistku nad progresivnim oficirima u mornarici i bio jedan od pokretača vojne pobune 11. rujna.

Ispostaviće se da je ova večera bila povijesni sastanak Pentagona i visokih časnika čileanskih oružanih snaga. Na drugim narednim sastancima, u Washingtonu i Santiagu, načinjen je krizni plan, prema kojem će ovi čileanski vojnici, inače blisko vezani, srcem i dušom, za američke interese, prigrabiti vlast u slučaju da Aljendeova koalicija, Narodno jedinstvo, pobijedi na izborima.

Plan je osmišljen hladnokrvno, kao jednostavna vojna operacija i nije bio posljedica pritiska tvrtke International Telephone and Telegraph. Skovali su ga mnogo dublji razlozi svjetske politike. Na sjevernoameričkoj strani angažirana je Pentagonski vojno-obavještajna agencija (DIA), ali glavnu riječ je vodila mornarička obavještajna služba, uz političke smjernice CIA i Vijeća za nacionalnu sigurnost. Bilo je sasvim prirodno staviti mornaricu a ne armiju na čelo projekta, jer je čileanski puč trebao koincidira sa Operacijom Unitas, kako su nazvani zajednički manevri američke i čileanske mornarice na Pacifiku. Ovi manevri su održavani krajem svakog rujna, istog mjeseca kad i izbori, pa je na čileanskoj zemlji i nebu prizor raznorazne ratne opreme i ljudi vičnih ubilačkim vještinama bio uobičajen.

U tom razdoblju, Henry Kissinger je privatno poručio jednoj grupi Čileanaca: "Niti nešto znam niti sam zainteresiran za južni dio svijeta, od Pirineja naniže". Do tada je plan operacije bio razrađen do najsitnijih detalja i nemoguće je da Kissinger ili sam predsjednik Nixon nisu za njega znali.

Čile je uzana zemlja, dugačka nekih 4.280 km s prosječnom širinom od 190 km, i sa deset milijuna bodrih stanovnika, od kojih tri milijuna žive na području glavnog grada Santiaga. Važnost ove zemlje ne treba tražiti u njenim brojnim kvalitetama, nego u njenim mnogim posebnostima. Jedna jedina stvar koju ona ozbiljno proizvodi je ruda bakra, ali je ta ruda najbolja na svijetu a opseg čileanske proizvodnje premašuju samo SAD i Sovjetski savez. Proizvodi i vino koje je jednako dobro kao ona europska, ali se ne izvozi mnogo. Njen prihod od 650 dolara po glavi stanovnika ubraja se među najviše u Latinskoj Americi, ali po običaju skoro polovica bruto nacionalnog proizvoda odlazi u ruke manje od 300.000 ljudi.

Godine 1932, Čile je postao prva socijalistička republika u obje Amerike i vlada je uz intenzivnu podršku radnika pokušala provesti nacionalizaciju bakra i ugljena. Eksperiment je potrajao samo 13 dana. U Čileu tlo podrhtava u prosjeku svakog drugog dana, i jedan katastrofalan potres zadesi tu zemlju u svakom predsjedničkom mandatu. Čak i najmanje apokaliptični geolozi ne smatraju Čile zemljom kopna nego prije ornamentom Anda u mutnom moru i vjeruju da je čitava ova teritorija osuđena na nestanak u nekoj budućoj kataklizmi.

Čileanci na neki način nalikuju svoju zemlju. To su najugodniji ljudi na kontinentu, vole život i umiju živjeti najbolje što mogu, pa čak i preko toga; ali opasno su skloni skepticizmu i intelektualnoj spekulaciji. Moj poznanik Čileanac mi je jednog ponedjeljka rekao, "Nijedan Čileanac ne vjeruje da je sutra Utorak", a ni on sam u to nije vjerovao. Međutim, čak i pored te ukorijenjene nepovjerljivosti - ili možda zahvaljujući njoj - Čileanci su očuvali izvjesnu mjeru prirodne civilizacije, političke zrelosti i kulture, čime se izdvajaju od ostatka regije. Od tri Nobelove nagrade za književnost koje je osvojila Latinska Amerika dvije su uzeli Čileanci, od kojih je jedan, Pablo Neruda, bio najveći pjesnik ovog stoljeća. Kissinger je možda to znao kada je rekao kako ne zna ništa o južnom dijelu svijeta. U svakom slučaju, američke obavještajne agencije znale su mnogo više. Godine 1965, bez dozvole Čileanaca, ova zemlja je postala glavni regrutni centar fantastične društvene i političke špijunske operacije: Projekta Kamelot. Ovo je trebalo biti tajno istraživanje gdje bi upitnici bili podijeljeni ljudima svih socijalnih staleža, profesija i zanata, čak iu najudaljenijim krajevima raznih latinoameričkih zemalja, da se znanstveno ustanove društvene tendencije i stupanj političkog razvoja različitih društvenih skupina. Upitnik namijenjen vojsci sadržao je isto pitanje koji će čileanski časnici ponovno čuti na večeri u Washingtonu: kako će se postaviti ako komunisti dođu na vlast? Bila je to sumanuta anketa.

Čile je sjevernoameričkim sociolozima dugo bio omiljeno područje za istraživanje. Tradicija i snaga njegovog narodnog pokreta, upornost i inteligencija njegovih lidera i ekonomski i socijalni uvjeti pružali su uvid u sudbinu ove države. Nisu vam bili potrebni podaci iz Projekta Kamelot da povjerujete da je Čile glavni kandidat za drugu socijalističku republiku u Latinskoj Americi, poslije Kube. Stoga cilj Sjedinjenih država nije bio da prosto spriječe pobjedu Aljendea vlade kako bi zaštitili američke investicije. Važniji cilj je bio da ponove najuspješniju operaciju koju je imperijalizam ikada ostvario u Latinskoj Americi: Brazil.

Četvrtog rujna 1970, kao što se i očekivalo, socijalista, mason i liječnik Allende izabran je za predsjednika republike. Međutim, krizni plan nije pokrenut. Najčešće objašnjenje je ujedno i najblesavije: netko je pogriješio u Pentagonu i zatražio 200 viza za tobožnji mornarički hor, koji je zapravo trebao biti sastavljen od stručnjaka za državni udar; ali među njima je bilo nekoliko admirala koji nisu umjeli da otpjevaju ni notu. Ovaj gaf, kako se pretpostavlja, presudio je da se avantura odgoditi. Prava istina je da je projekt pažljivo procjenjivan; druge američke agencije, naročito CIA, i tadašnji veleposlanik Čilea smatrali su da je krizni plan isuviše vojnička operacija i da ne uzima u obzir socijalne uvjete u Čileu.

Zaista, pobjeda Narodnog jedinstva nije izazvala socijalnu paniku koju su američke obavještajne službe očekivale. Naprotiv, neovisnost nove vlade u međunarodnim odnosima i njena odlučnost u ekonomskim pitanjima ubrzo su stvorile atmosferu društvenog slavlja.

Tijekom prve godine, nacionalizovano je 47 industrijskih poduzeća, kao i najveći dio bankarskog sustava. Agrarna reforma donijela je eksproprijaciju i prevođenje u zajedničko vlasništvo 2,5 milijuna hektara zemlje prethodno u vlasništvu krupnih zemljoposjednika. Inflacija je usporena, dostignuta je puna zaposlenost a zarade su nominalno porasle 30 posto.

Prethodna vlada demokršćanskog predsjednika Eduarda Freja načinila je prve korake u nacionalizaciji bakra, iako je on ovaj proces nazivao "čileizacija". Tim planom je otkupljeno 51 posto američke rudarske imovine, dok je samo za rudnik El Teniente izdvojeno više novca od ukupne uknjižene vrijednosti čitavog poduzeća.

Narodno jedinstvo je jednim jedinim zakonom, koji su u parlamentu podržale sve narodne partije, vratilo u državno vlasništvo svih rezerve bakra koje su eksploatisale podružnice američkih kompanija Anaconda i Kennecott. Nije traženo obeštećenje, mada je vlada izračunala da su ove dvije tvrtke za 15 godina ostvarile profit od preko 800 milijuna dolara.

Sitna buržoazija i srednja klasa, dvije velike društvene snage koje bi možda podržale vojni puč u tom trenutku, počele su uživati ​​neslućene beneficije i to ne na račun proletarijata, kao što je inače slučaj, nego na račun financijske oligarhije i stranog kapitala. Oružane snage su kao socijalna skupina bile istog podrijetla i imale iste ambicije kao srednja klasa, pa nisu imale ni motiv ni alibi da podrže malu grupu pučista među časnicima. Svjesni ove realnosti, demokršćani ne samo što u tom trenutku nisu podržali vojnu zavjeru nego su joj se čvrsto suprotstavili, jer su znali koliko je ona nepopularna u redovima njenih članova.

Njihov cilj je bio drugačiji: da svim raspoloživim sredstvima ometaju stabilnost vlade kako bi osvojili dvije trećine mjesta u parlamentu na izborima u ožujku 1973. Sa takvom većinom mogli bi da izglasaju ustavno obaranje predsjednika republike.

Demokršćani su bili ogromna organizacija koja je nadilazila linije klasne podjele, s autentičnom glasačkom bazom u modernom industrijskom proletarijatu, malim i srednjim seoskim zemljoposjednicima i gradskoj sitnoj buržoaziji i srednjoj klasi. Narodno jedinstvo, iako također višeklasno po svojoj strukturi, predstavljalo je siromašniji proletarijat - poljoprivredni proletarijat - i nižu srednju klasu u gradovima.

Demokršćani su u savezu sa ekstremno desničarskom Nacionalnom partijom kontrolirali parlament i sudstvo; Narodno jedinstvo je kontroliralo izvršnu vlast. Polarizacija ovih dviju partija oličavao je polarizaciju same države. Zanimljivo je da je upravo katolik Frey, koji ne vjeruje u marksizam, najbolje iskoristio klasnu borbu. On ju je poticao i doveo do usijanja u namjeri destabilizirati vladu i gurne državu u ambis malodušnosti i ekonomske katastrofe.

Ekonomska blokada Sjedinjenih država, zbog eksproprijacije bez obeštećenja, učinila je ostalo. U Čileu se proizvodi razna roba, od automobila do zubne paste, ali identitet ove industrijske baze bio je lažan: u 160 najvažnijih tvrtki 0,60 posto kapitala držali su stranci a 80 posto repromaterijala uvoženo je iz inozemstva. Pritom, državi je bilo potrebno 300 milijuna dolara godišnje za uvoz robe široke potrošnje i još 450 milijuna platiti kamatu na vanjski dug.

Ali urgentne potrebe Čilea bile su ogromne i išle su mnogo dublje. Vesele buržujka, navodno prosvjedujući protiv štednje, galopirajuće inflacije i zahtjeva siromašnih, izašle su na ulice lupajući u prazne šerpe i tave. Nije slučajno, nego je naprotiv vrlo značajno što se ovaj ulični spektakl srebrnih lisica i cvjetnih šešira odigravao istoga dana kada je Fidel Castro završavao 30-odnevni obilazak zemlje, koji je izazvao pravu poplavu društvene mobilizacije vladinih pristaša.

Predsjednik Allende je tada shvatio - što je i sam rekao - da ljudi imaju vladu ali nemaju vlast. Ova rečenica sada ima zlosutnije značenje nego što se tada činilo. Allende je u sebi nosio legalističku klicu vlastitog uništenja: kao čovjek koji se po cijenu života borio da obrani legalizam, bio je spreman da izađe iz palače La Moneda uzdignute glave, da ga je parlament smijenio u okviru ustava.

Talijanska novinarka i političarka Rosana Rosanda posjetila je Allendea u tom razdoblju i opisala ga kao ostarjelog, napetog i opsjednutog mračnim slutnjama, dok je razgovarao s njom sjedeći na žutom kretonskom kauč na kome će sedam mjeseci kasnije ležati njegovo truplo, lica zgnječenog kundakom. Zatim, pred martovske izbore 1973. od kojih mu je ovisila sudbina, bio bi zadovoljan i sa 36 posto glasova za Narodno jedinstvo. Međutim, unatoč divljoj inflaciji, strogom racionisanju i koncertima za lonce i tave u izvođenju veselih žena iz boljih kvartova, dobio je 44 posto. Bila je to toliko spektakularna i uvjerljiva pobjeda da je Allende, kada je ostao sam u sobi sa svojim bliskim prijateljem i novinarom Augustom OLIVARES, zatvorio vrata i sam zaigrao kveka.

Za demohrišćane ovo je bio dokaz da proces socijalne pravde pokrenut od strane koalicije Narodnog jedinstva nije mogao zaustaviti pravnim sredstvima, ali oni nisu imali viziju da sagledaju posljedice koraka koje će zatim poduzeti. Za Sjedinjene države ovi izbori su bili daleko ozbiljnije upozorenje koje je nadilazilo proste interese nacionalizovanih tvrtki. Bio je to nedopustivi presedan mirnog napretka i socijalnih programa na koji bi mogli se ugledaju narodi svijeta, naročito u Francuskoj i Italiji, gdje postoje uvjeti za pokušaj da se krene putem Čilea. Sve sile međunarodne i vanjske reakcije udružile su se u jedinstveni blok.

Štrajk autoprijevoznika bio je konačni udarac. Zbog divlje geografije zemlje, čilanskom ekonomija ovisila je od transporta. Paralisati kamione značilo je paralisati zemlju. Opoziciji je bilo lako organizirati štrajk, jer je udruženje kamiondžija teško pogađao nedostatak rezervnih dijelova, a pritom su članovi smatrali da su ugroženi malim državnim pilot programom za adekvatni državni transport na krajnjem jugu zemlje. Obustava je trajala do samog kraja bez ijednog trenutka prekida jer je financirana novcem iz inozemstva. "CIA je preplavila državu dolarima podržavajući štrajk gazda i ... strani kapital se spustio u sada formiranu crnu burzu", pisao je Pablo Neruda jednom prijatelju u Europi. Tjedan dana prije puča, nestalo je ulja, mlijeka i kruha.

Tijekom posljednjih dana Narodnog jedinstva, dok se gospodarstvo ljuljala a država nalazila na rubu građanskog rata, vlada i oporba su manevrirati u nadi da će promijeniti ravnotežu utjecaja u oružanim snagama u svoju korist. Posljednji potez bio je halucinantan u svojoj savršenosti: 48 sati prije puča, oporba je uspjela diskvalificirati sve visoke časnike koji su podržavali Allendea i da umjesto njih unaprijedi, jednog po jednog, u nizu nezamislivih gambita, sve časnike koji su prisustvovali večeri u Washingtonu.

U tom trenutku, međutim, politička šahovska partija izmakla je kontroli igrača. Vučeni nepovratnom dijalektikom i sami su završili kao pijuni u mnogo većoj igri, složenijoj i politički značajnijoj od bilo kakvog plana koji su združeno skovali imperijalizam i reakcija protiv narodne vlade. Bio je to zastrašujući klasni sukob koji je izmicao iz ruku onih istih ljudi koji su ga isprovocirali, okrutno i neobuzdano zamešateljstvo sukobljenih interesa, a konačni ishod je morala biti socijalna kataklizma bez presedana u povijesti dvije Amerike.

Vojni puč u tim uvjetima nije mogao proći bez krvi. Allende je to znao. Čileanske oružane snage, suprotno onome što nam govore, intervenirale su u politici svaki put kada im se činilo da je njihov klasni interes ugrožen, i činile su to uz strahovitu represiju. Oba ustava koja je ova zemlja imala u proteklih 100 godina nametnuta su snagom oružja, dok je posljednji vojni puč bio šesta takva pobuna za 50 godina.

Krvožednost čileanske vojske dio je njezine prirode i proizlazi iz užasne škole borbe prsa u prsa s araukanskim Indijancima koja je trajala 300 godina. Jedan od njezinih prethodnika hvalio se 1620. godine da je svojim rukama ubio 2.000 ljudi u samo jednoj bitci: Joaquin Edwards Belo piše u svojoj kronici da je u vrijeme epidemije egzantemskog tifusa vojska izvlačila ljude iz kuća i davila ih u otrovnim otopinama da bi zaustavila zarazu. Tijekom sedmomjesečnog građanskog rata 1891, 10.000 ljudi izgubilo je život u nizu stravičnih obračuna. Peruanci tvrde da su za vrijeme okupacije Lime u Pacifičkom ratu čileanski vojnici opljačkali knjižnicu don Rikarda Palme, ne da bi knjige čitali nego da bi njima brisali stražnjice.

Narodni pokreti su gušeni jednako brutalno. Nakon potresa u Valparaisu 1906, mornarica je zbrisala organizaciju lučkih radnika od 8.000 članova. U Ikike početkom stoljeća, pobunjeni štrajkači pokušali su da se sklone od vojnika i pokošeni su mitraljezima: za deset minuta palo je 2.000 žrtava. Drugog travnja 1957 vojska je ugušila građansku pobunu u trgovačkom kvartu Santiaga, a broj žrtava nikad nije utvrđen jer je vlada krišom odvukla leševe. Tijekom štrajka u rudniku El Salvador u vrijeme Eduarda Freja, vojna patrola otvorila je vatru na demonstrante da ih rastjera i ubila šestero, među kojima su bila djeca i trudna žena. Zapovjednik im je bio opskurni 52-ogodišnji general, otac petero djece, učitelj geografije i autor nekoliko knjiga s vojnom tematikom, Avgusto Pinochet.

Mit o legalizmu i čestitosti te brutalne armije izmislila je čileanska buržoazija iz vlastitog interesa. Narodno jedinstvo je održavalo taj mit u životu, nadajući se promijeni klasne strukture visokih kadrova u svoju korist. Ali Allende se osjećao sigurnije među karabinjerima, popularnoj oružanoj formaciji sa seljačkim korijenima i pod izravnom komandom predsjednika republike. I zaista, hunta je morala da se spusti šest stepenika niz hijerarhijsku ljestvicu činova da bi pronašla časnika koji će podržati puč. Mlađi oficiri su se ušančili u podoficirskoj školi u Santiagu i držali se četiri dana dok konačno nisu zbrisani.

To je bila najpoznatija bitka tajnog rata u vojsci koji je izbio u predvečerje puča. Oficire koji su odbili da podrže puč i koji nisu izvršili naređenja pučisti su bez milosti pobili. Čitavi pukovnije su se pobunili, iu Santiagu iu provinciji, a pobune su bile nemilosrdno gušene, dok su zapovjednici masakrirani za opomenu vojnicima.

Komandira oklopnih jedinica u Vinji del Mar, pukovnika Kanturijasa, njegovi podređeni su streljali. Mnogo će vremena proći prije nego što saznamo broj žrtava tog internog pokolja, jer leševi su odvoženi iz vojarni u đubretarskim kamionima i tajno sahranjivani. Sve u svemu, samo je malom broju časnika, ukupno njih pedesetak, moglo se povjeriti da vode prethodno očišćenu vojsku.

Priče o zavjeri kolaju iz raznih izvora, nekih vjerodostojnih a nekih ne. Pitanje je koliko je stranih agenata sudjelovalo u puču. Povjerljivi izvori u Čileu kažu nam da je raketiranje palače La Moneda - s tehničkom preciznošću koja je zaprepastila stručnjake - izvela skupina američkih zračnih akrobata koji su ušli u zemlju pod paravanom nastupa u cirkusu 18. rujna, na Dan neovisnosti Čilea. Postoje dokazi da su brojni pripadnici tajnih službi iz susjednih zemalja prešli preko bolivijske granice i skrivali se do dana puča, kada su pokrenuli krvavi progon političkih emigranata iz drugih latinoameričkih zemalja.

Brazil je preuzeo glavnu ulogu u tim poslovima. Dvije godine ranije, Brazil je pokrenuo reakcionarni državni udar u Boliviji uslijed čega je Čile ostao bez značajne podrške i olakšana je infiltracija raznih oblika i sredstava subverzije. Dio zajmova koje su SAD davale Brazilu tajno je preusmjeravani u Boliviju za financiranje subverzija u Čileu. Jedna skupina vojnih savjetnika otputovala je 1972. u La Paz, s ciljem koji nije otkriven. Možda je, međutim, samo koincidencija što je nedugo nakon te posjete počelo razmještanje vojske i opreme na granici s Čileom, što je čileanskoj armiji dalo još jednu priliku da ojača svoj unutarnji položaj i obavi transfer ljudstva i unapređenja u zapovjednom lancu koji je bio povoljan za predstojeći puč.

Na kraju, 11. rujna, dok je Operacija Unitas tekla, prvobitni plan s večere u Washingtonu je izvršen, s tri godine zakašnjenja ali jednako precizno kao što je zamišljen: ne kao uobičajeni vojni udar nego kao razorna ratna operacija.

Moralo je biti tako, jer nije bilo u pitanju samo svrgavanje jednog režima nego usađivanje paklenog sjemena donesenog iz Brazila, dok u Čileu ne ostane ni traga od političke i socijalne strukture koja je omogućila formiranje Narodnog jedinstva. Najokrutnija faza je, nažalost, tek počela.

U toj posljednjoj borbi, dok su državom upravljale nekontrolirane i nepredviđene sile subverzije, Allendea je još uvijek vezivao legalizam. Najdramatičnija kontradikcija njegovog života bila je činjenica da je istodobno bio zakleti protivnik nasilja i strastveni revolucionar. Mislio je da je razriješio tu kontradikciju hipotezom da će uvjeti u Čileu omogućiti mirnu evoluciju u socijalizam pod okriljem buržoaskog legalizma. Iskustvo ga je prekasno naučilo da vlada bez vlasti ne može promijeniti sustav.

Ovo zakašnjela otrežnjenje je vjerojatno bilo ono što ga je natjeralo da se bori do smrti, braneći zapaljene ruševine kuće koja nije bila njegova, mračne vile koju je jedan talijanski arhitekt izgradio biti kovačnica novca, a koja je završila kao posljednje utočište predsjednika bez vlasti. Pružao je otpor šest sati, mitraljezom koji mu je poklonio Castro, prvim oružjem iz koga je u životu pucao.

Oko šest sati popodne, general major Javier Palasios uspio je da dođe do drugog kata sa svojim ađutantom, kapetanom galardo, i grupom časnika. Tu, među lažnim stolicama Luj XV, kineskim vazama sa zmajevima i Rugendasovim slikama u crvenom salonu, Allende ih je čekao. Bio je u majici kratkih rukava, s rudarskim kacigom na glavi i bez kravate, a odjeća mu je bila umrljana krvlju. U rukama je držao mitraljez, ali mu je ponestajalo streljivo.

Allende je dobro poznavao generala Palasiosa. Nekoliko dana ranije rekao je Avgustu OLIVARES da je to opasan čovjek blizak američkoj ambasadi. Čim ga je vidio kako se promalja na stepeništu, Allende je povikao: "Izdajice!" I ranio ga u ruku.

Prema priči svjedoka koji me je zamolio da mu ne otkrivam ime, predsjednik je poginuo u razmjeni vatre s tom grupom. Zatim su svi ostali oficiri, u kastinskom ritualu, pucali u leš. Na kraju mu je jedan dočasnik razbio glavu kundakom.

Ta fotografija postoji: snimio ju je Juan Enrike Lira, fotograf časopisa El Mercurio. Jedino je njemu bilo dopušteno fotografirati tijelo. Bilo je toliko unakaženo da predsjednikovoj ženi, gospođi hortenzije Allende, nisu dozvolili da otkrije kovčeg.

Allende bi sada, u srpnju 1974. napunio 64 godine. Njegova najveća vrlina bila je ustrajnost, ali sudbina mu je podarila samo onu rijetku i tragičnu slavu pogibije dok je oružjem branio anahronu smejuriju od buržoaskih zakona, vrhovni sud koji je njega osudio, a ozakonio njegove ubojice, branio je bijedni parlament koji ga je proglasio nelegitimnim , ali koji se poslušno priklonio volji uzurpatora, branio je slobodu opozicionih partija koje su prodale dušu fašizmu, branio je sve one moljcima izjedene ukrase usranog sustava koji je obećao da će ukinuti bez ijednog ispaljenog metka.

Ova drama se odigrala u Čileu, na najveću nesreću Čileanaca, ali ona će u povijest ući kao nešto što se dogodilo svima nama, djeci ovoga doba, i nosićemo je u sebi zauvijek.

Gabrijel Garsija Markes je radio kao novinar u Kolumbiji prije nego što mu je 1955. objavljen prvi roman "Oharaska". Prestao je da piše kada je obolio od senilne demencije.

preveo Ivica Pavlović [ peščanik.net ]