Rat za vodu - protiv pohlepe i Europske komisije

srce

Dan 22. ožujka slavio se kao Međunarodni dan vode. To nije samo briga mnogih ljudi iz trećeg svijeta nego su i građani Europe prisiljeni braniti svoju vodoopskrbu od pohlepe "investitora" i privatizacije kakvu želi EK.

Je li voda roba poput cipela ili automobila? Zapravo se pitka voda u gospodarskom očištu jedva razlikuje od prodaje šljunka ili kakvog rudnog bogatstva. I u jednom i u drugom slučaju potrebne su investicije da bi se došlo do blaga pod zemljom i da bi se ono isporučilo onima kojima je potrebno.

Zato je i Europska komisija, u općoj pošasti mjera štednje, koncem prošle godine predložila "smjernice za dodjeljivanje koncesija uslužnih djelatnosti" komuna i općina gdje se lokalna uprava zapravo tjera na "otvaranje tržišta" - drugim riječima, na privatizaciju. A to znači i na privatizaciju gradskih vodovoda.

Teško je reći da birokrati u Bruxellesu, još uvijek opčinjeni neoliberalističkim gospodarskim načelima, ne znaju dokazanu činjenicu: privatizacija vodovoda još nikada - i tu jednostavno ne postoje iznimke i zato se može ponoviti - nikada nije dovela do jeftinije i bolje vode za građane.

Voda poskupjela - četiri puta!

To će rado potvrditi i Humberto Brito iz portugalskoga gradića Paços de Fereire. I ta je općina "otvorila tržište" svoje vodoopskrbe i privatizirala svoj vodovod. Rezultat je, svjedoči Brito, prava katastrofa: voda je u kratko vrijeme poskupjela za 400 posto - a svake godine stiže sve veći račun! I Velika Britanija je u svojedobnoj poplavi privatizacije za vrijeme konzervativnih vlada privatizirala i vodoopskrbu.

Najveći sustav vodovoda, Thames Water koji opskrbljuje i metropolu Londona, dopao je šaka njemačkom energetskom koncernu RWE. To mu baš ne služi na čast, jer je voda i u Londonu poskupjela za gotovo 150 posto - a čitava priča završila je tako da je vodovod vraćen u javno vlasništvo. Jer iako je RWE izvlačio milijune dobiti, sustav vodovoda toliko je dotrajao da je već bila ugrožena i sama vodoopskrba.

Zašto onda Bruxelles ustrajava na planovima privatizacije? Nema sumnje, pod maskom mjera štednje tu se provode i sasvim jasni interesi međunarodnih koncerna koji vide sjajnu priliku za sigurnu zaradu. Tako se i u Nestleu zalažu za privatizaciju vodovoda kako bi "građani uvidjeli vrijednost vode koju piju". U sustave pročišćavanja i isporuke čiste vode uplaćivale su generacije poreznih obveznika. Tko onda ima uopće pravo prodati tu zajedničku imovinu?

Monopol ostaje monopol

Treba podsjetiti na to da takvi koncerni raspolažu sredstvima koja su veća i od proračuna nekih zemalja Europske unije (RWE 53 milijarde eura prometa, Nestle 68 milijardi, Veolia 34 milijarde...) i kako je već i na razini temeljnih ekonomskih pravila takva privatizacija čista glupost i tek pohlepa pojedinih interesnih skupina. Točno je, doduše, da svaki monopol nema razloga spuštati svoje cijene, ali voda je bila i ostaje monopol, čak i kad se privatizira.

Privatizacijom se ne postiže tržišno natjecanje, nego se tek jedan monopol - države ili komune, zamjenjuje drugim - nekog koncerna ili financijskog investitora. A dok država ili općina, već iz pristojnosti i iz straha od nezadovoljstva građana, eventualnu dobit opet ulaže u sam sustav vodoopskrbe, koncerni i privatnici dobit po prirodi same stvari - trpaju u svoje džepove!

Ali, i Nestle mora shvatiti kako voda nije čokolada, nego temeljna potreba - možda čak i pravo svakog čovjeka, poput zraka ili sunčevog svjetla. Zato je ova inicijativa Europske komisije izazvala pravu poplavu negodovanja i prvi put u povijesti dogodilo se da je već ispunjena kvota za peticiju građana Europske unije koji su se udružili protiv privatizacije vodovoda.

To je zapravo prilično teško: u Europi za uspjeh peticije treba sakupiti milijun potpisa iz barem sedam zemalja - ali inicijativa Right 2 Water u samo je nekoliko mjeseci sakupila gotovo milijun i tristo tisuća potpisa iz gotovo svih zemalja Europske unije!

Zahtjevi ove građanske inicijative veoma su jednostavni: uvjereni su da je voda temeljno ljudsko pravo i traži se od Europske unije da svi građani uživaju u blagodatima čiste vode. Zahtijeva se da voda i vodoopskrba ne postanu predmetom trgovine i tržišta i da to bude isključeno iz liberalizacije.

Takve zahtjeve ne podržavaju samo stotine tisuća građana nego i brojni pripadnici javnog života, estrade - pa i europskog plemstva, poput nizozemskog prestolonasljednika Willema-Alexandera koji je među najglasnijim zagovornicima temeljnog prava na vodu.

Takva bura nezadovoljstva ipak je dospjela i do ušiju birokrata u Bruxellesu, pa je tako i povjerenik za financijska tržišta Michael Barnier objavio kako je prijedlog promijenjen. Tako bi od privatizacije "mogle biti" izuzete vodoopskrbe koje 80 posto svojih voda nude samo jednom gradu i 20 posto njegovoj okolici.

Bruxelles jednostavno - laže!

Problem je u tome, kako otkriva njemački televizijski magazin Monitor, da je taj ustupak Bruxellesa tek bacanje prašine u oči građana Europe. Tako i zastupnica Europskog parlamenta Heide Rühle upozorava kako se i ta "promjena" u osnovi uopće ne razlikuje od smjernica kojima se teži i Europska komisija i dalje uporno zagovara privatizaciju usluga opskrbe vodom.

Čini se zato itekako potrebnim podržati građansku inicijativu Right 2 Water koja do konca roka, ovog rujna, želi sakupiti dva milijuna potpisa. Građani Hrvatske to još ne mogu učiniti - skupljaju se samo potpisi građana Europske unije.

Ali nakon 1. srpnja oni koji ne žele skuplju i lošiju vodu možda bi mogli nova prava i obveze građana Europske unije proslaviti i posjetom web-stranici te inicijative za vodu koja se ne će tretirati kao da je šampanjac.

Anđelko Šubić [ Deutsche Welle ]