Postoji samo jedna kriza, ali zato postoje dvije varijante tumačenja. Ekonomist i kolumnist lista New York Times, Paul Krugman tvrdi da će se Europa uništiti štednjom odnosno da je u ovom trenutku, dakle usred krize, važno povećati javnu potrošnju, odnosno javno zaduživanje. On nije jedini koji zastupa takav stav. S druge strane, Europska komisija i liberalni ekonomisti inzistiraju na štednji.

Međutim, čini se da taj put ne funkcionira. Jesu li Krugman i njegovi simpatizeri u medijima i vladama u pravu? Hoće li se Europa uništiti štednjom? "Ne", smatra Michael D. Tanner, viši znanstveni suradnik Instituta Cato. On drži da postoji i treće tumačenje. "Europa uopće ne štedi", poručio je Tanner u razgovoru za bečki Die Presse na marginama godišnjeg kongresa organizacije European Students for Liberty u belgijskom Leuvenu.

"Građani slušaju o štednji i misle na rezanje državnih izdataka i povećanje dobne granice za odlazak u mirovinu i slično. Međutim, Europa je zapravo premalo učinila u tom smjeru. Primjerice državni izdatci Francuske su prema podatcima Eurostata u razdoblju od 2008. do 2011. čak i porasli, i to sa 1030 na 1119 milijardi eura. Isto se dogodilo i u Italiji gdje su javni izdatci u istom razdoblju porasli sa 766 na 788 milijarde eura. U Španjolskoj doduše javna potrošnja stagnira od 2008., a u Grčkoj je čak nešto smanjena, ali samo za deset milijardi eura, sa 118 na 108 milijardi eura. Paul Krugman i predsjednik Obama često navode Europu kao negativan primjer. Oni kažu da je Europa dokaz da štednja ne pomaže, odnosno da se država mora zaduživati i povećavati poreze. No, to nije točno. Europa je dokaz da Paul Krugman nije u pravu. Jer Europa čini upravo ono što on predlaže kao ispravno. Europljani povećavaju poreze umjesto da štede. A to ne funkcionira", uvjeren je Michael Tanner.

Jer štednja koja se provodi u obliku povećanja poreza nije omražena samo u Austriji. Po Tannerovim računicama u Italiji su do sada 80 posto mjera štednje činila povećanja poreza, a samo dvadeset posto rezovi javne potrošnje, odnosno bolje rečeno, usporeni rast javne potrošnje. Tannerovu tezu potvrđuju i najnoviji podaci OESS-a: zaduživanje članica OESS-a je zahvaljujući stimulirajućim mjerama znatno porasli i dalje rastu.

Ukupno zaduženje svih OESS-ovih članica u ovoj će godini iznositi jedanaest milijuna dolara. Ukupni dug deset najvećih zapadnih država uskoro će dosegnuti istu razinu kao nakon Drugoga svjetskog rata. A eurozona se unatoč mjerama štednje, u pogledu rasta duga ne razlikuje od SAD-a i Velike Britanije.

"Rasprava se mora prilagoditi stvarnosti, a ne stvarnost raspravi", smatra Tanner. "Umjesto da razmišljamo o smanjenju deficita, trebali bismo smanjiti veličinu uprave. Jer dugovi i porezi su dvije mogućnosti za financiranje socijalnih prava. I jasno je da oni koče gospodarski rast. Pod socijalnim davanjima u ovom smislu također se podrazumijevaju subvencije za tvrtke i poljoprivrednike, a ne samo zdravstveni i mirovinski sustav. Često se ignorira činjenica da u Europi ima i primjera koji potvrđuju uspjeh stvarnih mjera štednje. Švedska je već odavno reformirala socijalni sustav i time od devedesetih godina smanjila potrošnju za 15 do 20 posto. Švedska je liberalizirala tržišta rada i dijelom privatizirala mirovinski sustav. Također je reformirala zdravstveni sustav koji je doduše još uvijek u državnom vlasništvu, ali mu sada mogu konkurirati privatne bolnice", izjavio je Tanner.

"Suprotno raširenom mišljenju, Švedska se kreće u smjeru vrlo tržišno orijentirane zemlje, jednako kao Danska. Latvija, Litva i Estonija također su u krizi i nisu uvodile keynesijanske stimulanse. Te su države poduzimale mjere istinske štednje i sada imaju snažna gospodarstva. No, čini se da medije i političare to ne zanima, i zbog toga javnosti daju pogrešne informacije o stanju Europe", kaže Tanner.