Termin "kapitalizam" obično se koristi kada se misli na ekonomski sustav u SAD, koji karakteriziraju velike državne intervencije, od subvencioniranja kreativnih inovacija do državnog osiguranja za "prevelike banke".

"Kapitalizam" je termin kojim se opisuje i sustav u kojem nema kapitalista: primjerice, konglomerat Mondragon u radničkom vlasništvu u baskijskom regiji Španjolske, ili radnička poduzeća u sjevernom Ohiju koja se razvijaju, često uz potporu konzervativaca - o njima u svojim radovima piše Gar Alperovic.

Netko bi mogao upotrijebiti termin "kapitalizam" misleći na industrijsku demokraciju kakvu je zastupao vodeći američki socjalne filozof John Dewey krajem 19. i početkom 20. stoljeća.

Djui se zalagao da radnici budu "gospodari svoje industrijske sudbine" i da sve institucije budu pod javnom kontrolom, uključujući sredstva proizvodnje, razmjene, promocije, transporta i komunikacije. Ako ovoga ne bude, tvrdio je Djui, politika će ostati "senka koju na društvo baca krupni kapital".

Manjkava demokracija koju je Djui osuđivao posljednjih godina je zatrta. Sada je kontrola države strogo koncentrirana na sam vrh ljestvice prihoda, dok je ogromna većina "ispod" praktično potpuno obespravljena. Današnji političko-ekonomski sustav je jedan oblik plutokratije, potpuno udaljen od demokracije, ako pod tim konceptom podrazumijevamo političko uređenje gdje na državnu politiku uvelike utječe javna volja.

Tijekom godina bilo je ozbiljnih rasprava oko toga da li je kapitalizam spojiv s demokracijom. Ako se držimo realno postojeće kapitalističke demokracije - skraćeno RPKD - pitanje ima nedvosmislen odgovor: radikalno su nespojivi.

Meni se čini da je mala vjerojatnost da će civilizacija preživjeti RPKD i izrazito oslabljenu demokraciju koja je prati. Ali da li bi funkcionalna demokracija mogla pomoći?

Da se zadržimo na najurgentnije problemu koji prijeti civilizaciji: ekološkoj katastrofi. Politika i stav javnosti oštro se razilaze, što je često slučaj sustavom RPKD. Priroda ovog raskola preispituje se u nekoliko članaka u aktualnom izdanju Daedalus, žurnala Američke akademije znanosti i umjetnosti.

Kelly Sims Gallagher zaključuje da je "109 zemalja uvelo neke mjere koje se tiču ​​obnovljive energije, dok je 118 zemalja postavilo ciljeve za obnovljivu energiju. S druge strane, SAD nisu usvojile nikakav cjelovit i stabilan niz mjera na nacionalnoj razini za poticanje korištenja obnovljive energije. "

Nije javno mnijenje to što gura američku politiku izvan međunarodnog spektra. Upravo suprotno. Javno mnijenje je mnogo bliže svjetskom standardu nego što bi se moglo zaključiti iz državne politike, i mnogo je sklonije djelovanju neophodnom za suprotstavljanje ekonomskoj katastrofi kakvu predviđa snažni znanstveni konsenzus - a koja nije tako daleko; najvjerojatnije će pogoditi naše unuke.

Kako Jon Krosnick i Bo Mekinis pišu u Daedalus: "Velika većina pozitivno gleda na korake federalne vlade za smanjenje emisije štetnih plinova od proizvodnje električne energije. Godine 2006,86 posto ispitanika pozitivno se izjasnilo o zakonskom obavezivanju, ili poticanju u vidu poreznih olakšica, smanjenja količine emisije plinova. Iste godine 0,87 posto kaže da bi podržalo porezne olakšice za proizvođače koji za proizvodnju energije koriste vodu, vjetar ili sunčevu energiju. Ova većina se održala od 2006. do 2010, a narednih godina je bila malo manja. "

Činjenica da znanost utječe na javno mnijenje duboko uznemirava one koji dominiraju ekonomijom i državnom politikom.

Novija ilustracija njihove zabrinutosti je "Zakon o unapređenju ekološke pismenosti", koji je državnim zakonodavnim tijelima predložio Alec, American Zakonodavstvo Exchange Council, korporativno financiran lobi koji pravi prijedloge zakona za potrebe korporativnog sektora i ekstremno bogatih.

Ovaj zakon propisuje "uravnoteženo predavanje" klimatologije u osnovnim i srednjim školama. "Uravnoteženo predavanje" je šifra za uvođenje poricanja klimatskih promjena, kako bi se "uravnotežila" standardna klimatologija. Paralela ovome je "uravnoteženo predavanje" koje zastupaju kreacionisti kada žele uvesti "znanost o kreaciji" u državne škole. Zakoni zasnovani na modelima Alec već su usvojeni u nekoliko država.

Naravno, sve se ovo zaodijeva retorikom o poticanju kritičkog mišljenja - lijepa ideja, nema sumnje, ali lako je naći mnogo bolje primjere od pitanja koje prijeti našem opstanku, a izabrano je jer je značajno za korporativni profit.

Kada mediji izvještavaju o klimatskim promjenama, obično ih predstavljaju kao kontroverzno pitanje oko koga ratuju dvije strane.

Jednu zaraćenu stranu predstavljaju uvjerljiva većina znanstvenika, vodeće svjetske akademije znanosti, profesionalni znanstveni žurnali i Međudržavni panel o klimatskim promjenama (IPCC).

Oni se slažu da globalno zagrijavanje postoji, da je u velikoj mjeri rezultat ljudskog djelovanja, da je situacija ozbiljna a možda i zastrašujuća, i da će vrlo brzo, možda kroz nekoliko desetljeća, svijet doći do prekretnice naglog ubrzanja ovog procesa na putu bez povratka, s ozbiljnim socijalnim i ekonomskim posljedicama. Takav konsenzus je neobična pojava u svijetu kompleksnih znanstvenih pitanja.

Drugu stranu čine skeptici, među kojima je i nekoliko istaknutih znanstvenika, koji ukazuju da ima puno nepoznanica - što znači da stanje ne mora biti toliko loše kao što se misli, ili je možda još gore.

Iz ove umjetne debate izostavljena je mnogo veća skupina skeptika, vrlo istaknutih klimatologa, koji smatraju da su izvještaji IPCC suviše konzervativni. I mnogo puta se, nažalost, pokazalo da su ovi znanstvenici u pravu.

Propagandna kampanja je, čini se, imala nekog utjecaja na američko javno mnijenje, koje je skeptičniji od svjetskog prosjeka. Ali efekt nije dovoljno značajan da zadovolji gospodare. Iz tog razloga, vjerojatno, sektori korporativnog svijeta napadaju obrazovni sustav, pokušavajući suzbiju opasnu tendenciju građana da obraćaju pažnju na zaključke znanstvenih istraživanja.

Na nedavno održanom sastanku Republikanskog nacionalnog komiteta, guverner Louisiane Bobby Jindal upozorio je rukovodstvo republikanaca: "Moramo prestati budemo partija glupih. Moramo prestati vređamo inteligenciju birača. "

U sustavu RPKD izuzetno je važno da mi budemo glupa nacija, da nas ne ometaju znanost i racionalnost, kako bi bili zadovoljeni kratkoročni interesi gospodara ekonomije i političkog sustava, i dovraga s posljedicama.

Ovi zahtjevi su duboko usađeni u fundamentalističke tržišne doktrine koje se propovijedaju u RPKD, iako se vrlo selektivno poštuju, radi očuvanja snažne države koja služi bogatima i moćnima.

Službena doktrina pati od brojnih poznatih "tržišnih neučinkovitosti", između ostalog od nesposobnosti da uzme u obzir učinke tržišnih transakcija na druge. Posljedice ovih "vanjskih faktora" mogu biti znatne. Jedna ilustracija je današnja financijska kriza. Za nju je dijelom odgovorna činjenica da su velike banke i investicijske tvrtke ignorirale "sistemski rizik" - mogućnost da će se čitav sustav srušiti - kada su obavljale rizične transakcije.

Ekološka katastrofa je mnogo ozbiljnija: vanjski faktor koji se ignorira je opstanak vrste. A tu nema gdje da se bježi i sa kapom u rukama moli za pomoć.

Budući povjesničari (ako ih bude) Čudić se nad ovim neobičnim spektaklom koji se odvija na početku 21. stoljeća. Prvi put u povijesti ljudskog roda, ljudima potencijalno prijeti velika katastrofa koja je rezultat njihovog ponašanja - ponašanja koje satire izglede za pristojan opstanak.

Ovi povjesničari će primijetiti da najbogatija i najmoćnija država u povijesti, koja uživa neusporedive prednosti, prednjači u težnji pogoršati najverovatno katastrofu. U težnji da naši neposredni potomci imaju pristojan život prednjače takozvana "primitivna" društva: Prvi narodi, plemenska i urođenička društva.

Države sa velikom i utjecajnom urođenički populacijom daleko su ispred ostalih u pokušajima da očuvaju planetu. Zemlje koje su istrijebili ili potpuno marginalizirao urođeničke narode jure ka uništenju.

Tako Ekvador, sa velikom urođenički populacijom, traži pomoć bogatih zemalja kako bi zadržao svoje znatne naftne rezerve ispod zemlje, gdje im je i mjesto.

Za to vrijeme, SAD i Kanada trude se da sagore fosilna goriva, uključujući bitumenozne peskove, što brže i potpunije, i raduju se divoti jednovekovne (uglavnom beznačajne) energetske neovisnosti, bez pomišljanja na to kako će svijet izgledati poslije ove ekstravagantne riješenosti na samouništenje .

U najkraćem - u čitavom svijetu, urođenička društva trude se zaštititi ono što ponekad zovu "pravima prirode", dok se civilizirani i prosvijećeni podsmevaju ovoj budalaštini.

To je upravo suprotno od onoga što bi razum predvidio - ukoliko se ne radi o nekom uvrnutom obliku razuma filtriranom kroz realno postojeću kapitalističku demokraciju.