U jednom od posljednjih intervjua prije nego što će pasti, Nikolaj Čaušesku je jednom zapadnom novinaru odgovarao na pitanje zašto građani Rumunjske ne mogu slobodno putovati iako je sloboda kretanja zajamčena ustavom. Njegovo odgovor je sjajan primjer staljinstičkog sofizma: "Točno je, ustav jamči slobodu kretanja, ali jamči i pravo na sigurnu, prosperitetnu domovinu".

Tako da imamo sukobljena prava: ako se građanima Rumunjske omogući da napuste zemlju, biće ugrožen prosperitet njihove domovine. U ovom sukobu, čovjek mora napraviti izbor, a pravo na prosperitetnu, sigurnu domovinu očigledno ima prioritet ...

Čini se da je ovaj duh živ i zdrav u današnjoj Sloveniji. Prošlog mjeseca, ustavni sud je odlučio da je referendum o zakonu o osnivanju "slabe banke" i državnog holdinga bio neustavan - i tako praktično zabranio građanima da se izjasne po tom pitanju. Referendum su predložili sindikati koji se opiru neoliberalnoj ekonomskoj politici vlade, a prikupljeno je dovoljno potpisa za obvezno raspisivanje referenduma.

"Slaba banka" bilo bi mjesto gdje bi se prebacivali loši krediti glavnih banaka, koje bi onda bile izbavljene državnim novcem (tj. parama poreznih obveznika), čime bi se spriječilo svako ozbiljno ispitivanje krivnje za ove loše kredite. Nipošto se ne može reći da je ova mjera, o kojoj se mjesecima raspravljalo, bila široko prihvaćena, čak ni u krugovima financijskih stručnjaka. Zašto onda zabranjivati ​​referendum? Kada je 2011. vlada Georgea Papandreoua u Grčkoj predložila referendum o mjerama štednje, u Bruxellesu je nastala panika, ali čak ni tada se nitko nije usuđivao da ga izravno zabrani.

Prema slovenskom ustavnom sudu, ovaj referendum bi "izazvao neustavne posljedice". Kako? Sud je priznao ustavom zajamčeno pravo na referendum, ali tvrdi da bi njegovo raspisivanje ugrozilo druge ustavne vrijednosti kojima bi trebalo dati prioritet u gospodarskoj krizi: učinkovito funkcioniranje državnog aparata, osobito u stvaranju uvjeta za ekonomski rast; ostvarivanje ljudskih prava, osobito prava na socijalnu sigurnost i slobodnu ekonomsku inicijativu.

U najkraćem, obrazlažući posljedice referenduma, sud je jednostavno prihvatio kao činjenicu da neizvršavanje naloga međunarodnih financijskih institucija (ili neispunjavanje njihovih očekivanja) može dovesti do političke i ekonomske krize, pa je onda, samim tim, referendum neustavan. Jednostavno rečeno: budući da je izvršavanje ovih naloga i ispunjavanje očekivanja uvjet očuvanja ustavnog poretka, to ima prioritet nad ustavom (i eo ipso nad državnim suverenitetom).

Možda je Slovenija mala zemlja, ali ova odluka je simptom globalne tendencije ka ograničavanju demokracije. Zamisao je da u složenim gospodarskim situacijama kao što je današnja većina ljudi nije kvalificirana donositi odluke - ljudi nisu svjesni katastrofalnih posljedica koje bi uslijedile kada bi se njihovim zahtjevima udovoljilo. Ovakva argumentacija nije nova. U televizijskom intervjuu prije par godina, sociolog Ralf Darendorf povezao je rastuće nepovjerenje u demokraciju s činjenicom da nakon svake revolucionarne promjene put u novi prosperitet vodi kroz "dolinu plača". Nakon sloma socijalizma, ne može se izravno prijeći u izobilje uspješne tržišne privrede: ograničeno, ali postojeće socijalističko blagostanje i sigurnost moraju se demontirati, a ovi prvi koraci moraju biti bolni. Isto vrijedi i za zapadnu Europu, gdje prelazak iz poslijeratne socijalne države u novu globalnu ekonomiju nalaže bolna odricanja, manje sigurnosti, manje garantirane socijalne skrbi. Za Darendorfa, problem se svodi na jednostavnu činjenicu da ovaj bolni prolazak kroz "dolinu plača" traje dulje nego prosječan period između dva izborna kruga, pa se javlja iskušenje da se teške promjene odlože zbog kratkoročne izborne koristi.

Prema njemu, obrazac je razočarenje velikog dijela postkomunističkih naroda u gospodarske rezultate novog demokratskog poretka: u slavnim danima 1989, oni su izjednačavali demokraciju sa izobiljem zapadnih potrošačkih društava; a 20 godina kasnje, pošto izobilja još uvijek nema, krive samu demokraciju.

Nažalost, Darendorf mnogo manje pažnje posvećuje suprotnom iskušenju: ako se većina opire neophodnim strukturnim promjenama u ekonomiji, zar ne bi logičan zaključak bio da, na desetak godina, vlast treba preuzeti prosvijećena elita, ako treba i nedemokratskim sredstvima, kako bi nametnula neophodne mjere i tako postavila temelje za istinski stabilnu demokraciju?

Slično ovome, novinar Farid Zakarija ističe da demokracija "može se primiti" samo u ekonomski razvijenim zemljama. Ako se zemlje u razvoju "prerano demokratizuju", rezultat je populizam koji završava gospodarskom katastrofom i političkim despotizmom - nije ni čudo što su danas ekonomski najuspješnije zemlje trećeg svijeta (Tajvan, Južna Koreja, Čile) prihvatile punu demokraciju tek nakon razdoblja autoritarne vladavine. Štoviše, zar ovakva logika ne pruža najbolje opravdanje za autoritarni režim u Kini?

Ono što je danas novo jeste da se isto nepovjerenje u demokraciju - nekada isključiva odlika trećeg svijeta ili postkomunističkih zemalja u razvoju - širi u samom razvijenom svijetu: znalački savjeti koje smo prije deceniju ili dvije dijelili drugima sada se odnose na nas same.

U najmanju ruku, ova kriza pruža dokaze da nisu građani, nego stručnjaci oni koji ne znaju što rade. U zapadnoj Europu smo svjedoci sve veće nesposobnosti vladajuće elite - sve manje i manje znaju kako vladaju. Pogledajte kako se Europa nosi s grčkom krizom: pritiska Grčku platiti dugove, ali istovremeno uništava njenu privredu nametanjem mjera štednje, koje jamče da grčki dug nikada neće biti otplaćen.

Krajem listopada prošle godine, MMF je objavio rezultate istraživanja koje pokazuje da je ekonomska šteta od agresivnih mjera štednje vjerojatno triput veća nego što se pretpostavljalo, poništavajući time vlastite savjete o štednji u krizi eurozone. Sada MMF priznaje da bi pritiskanje Grčke i drugih dužničkih zemalja da prebrzo smanje svoj deficit moglo biti kontraproduktivno, ali tek nakon što je izgubljeno stotine tisuća radnih mjesta zbog takvih "pogrešnih proračuna".

U tome se krije prava poruka "iracionalnih" narodnih prosvjeda diljem Europe: prosvjednici vrlo dobro znaju što ne znaju; ne pretvaraju se da imaju brze i lake odgovore; ali ono što im instinkt govori ipak je točno - ništa ne znaju ni oni na vlasti. Danas u Europi, slijepci vode slijepce.