U početku se mislilo kako je demokracija u Egiptu svršen čin. Mohamed Morsi, čovjek školovan na zapadu, pozvao je ljude u predsjedničku palaču Hosnija Mubaraka. Bivša vojna aristokracija iz "Vrhovnog savjeta obrane" je poslana u mirovinu, a MMF je čekao povoljan trenutak da pokaže svoju financijsku "velikodušnost". Polovinom 2012. su svi bili u stanju blaženog optimizma na Bliskom Istoku.

U susjednoj Libiji je došao na vlast prozapadnjački laik Mahmoud Jibril. On je obećavao slobodu, stabilnost, ali i novu dobit za zapadne tvrtke u zemlji koja je jedna od najvećih proizvođača nafte u arapskom svijetu. U Libiji su tada čak i dužnosnici State Departmenta mogli šetati bez pratnje.

Tunis je, doduše, doveo na vlast islamističku stranku, ali su svi govorili kako se radi o "umjerenim islamistima", koji će raditi ono što zapad želi. Saudijska Arabija i Bahrein su, uz prešutno odobravanje Obame i Camerona, represijom suzbijali ono što je ostalo od šiitske pobune, dajući do znanja svima kako je demokracija "privilegija" siromašnijih zemalja i kako nije dobrodošla u njihove bogate monarhije.

U proljeće, prošle godine, zapadni političari su prognozirali skori pad Bashara al-Assada. On po njihovom mišljenju nije zaslužio "da živi na ovoj zemlji" (kao što je izjavio ministar vanjskih poslova Francuske, Laurent Fabius). Morao je "dati ostavku, obzirom da njegov režim ionako imao još nekoliko tjedana života. A možda i tek pokoji dan".

Tada dolazi do prekretnice, jer se došlo do točke s koje nema povratka. Počelo se govoriti kako "Assad priprema kemijsko oružje kako bi ga koristio protiv svog naroda". Njegove bi zalihe tog naoružanja mogle pasti u "pogrešne ruke" (po toj logici, dok je to oružje bilo u njegovim rukama, bilo je u "pravim"). Sirijski pobunjenici su skoro uvijek bili nadomak pobijede. Prvo u Homsu, pa u Damasku. potom u Aleppu, pa opet u Damasku. Zapad ih je podržavao izdašnim novčanim davanjima i tonama oružja, koje je dolazilo iz Katara i Saudijske Arabije. Dobivali su moralnu podršku od tzv. "industrije demokracije", Obame, Hillary Clinton, patetičnog Haguea, Hollandea, sve dok se nije otkrilo što je od početka bilo jasno: "u pobunjeničkim redovima je nemali broj salafista". Ubojica i krvnika, koji su se na propagandnim snimcima hvalili hladnokrvnim dekapitacijama (odrubljivanje glave). "Industrija demokracije" se morala povući. SAD su nastavili podržavati "dobre pobunjenike", tj. laike, ali su salafiste okvalificirali kao "teroriste".

Za to vrijeme je stari, dobri Libanon vrio do te mjere, da je umalo došlo do građanskog rata. Po drugi put u 40 godina. Krivac je bila Sirija jer se "sirijski sukob prelio na teritorij susjedne države".

Nije li Libanon u skoro istoj situaciji kao Sirija glede vjerske, etničke i ideološke podijeljenosti? Doduše, Hezbollah iz Libanona podržava Assada, ali libanonski suniti ne podržavaju pobunjenike. To je dokaz kako su Libanonci dovoljno inteligentni da ne ponove grešku iz 1975. i potonu u kaos građanskog rata.

Iran je trebao biti bombardiran stoga što "proizvodi ili bi mogao proizvesti ili bi mogao pokušati proizvesti" nuklearno oružje, u roku od "jednog tjedna ili jednog mjeseca ili jedne godine ili deset godina", ionako više nije bilo važno.

Obama bi mogao i "ne bombardirati Iran" pošto nema volje za to, ali su sve opcije bile otvorene. Isto se može reći za Izrael, koji je htio bombardirati Iran, koji "proizvodi ili bi mogao proizvesti ili bi mogao pokušati proizvesti" nuklearno oružje. I tu su sve opcije bile otvorene, ali bi premijer Izraela Netanyahu, nakon predsjedničkih izbora u SAD-u, "izgubio pogodan trenutak". Predsjednički izbori ili ne, besmislice o Iranu su slijedile i nakon Obaminog reizbora za predsjednika. Iran i dalje "proizvodi ili bi mogao proizvesti ili…".

Izrael je prijetio i Libanonu, jer Hezbollah raspolaže sa tisuću projektila, potom je prijetio Palestincima u Gazi, iz istog razloga. Skoro svi izraelski novinari i njihovi američki klonovi su pripremili teren za ova dva rata "protiv terorizma".

Libanon nije bombardiran, a drugi "rat protiv terorista" (između Izraela i Hamasa) se završio tako što je Morsi nagovorio Hamas da prekine s napadima i prihvati prekid vatre, te je to morao učiniti i Netanyahu, iako teška srca.

Na taj način je ojačao samo Khaled Meshal, koji je izjavio kako se "Palestina mora prostirati od rijeke Jordan do Mediterana". Drugim riječima, Izrael bi prestao postojati.

Iste riječi je koristio i bivši izraelski ministar vanjskih poslova, Lieberman, koji je izjavio kako se "Izrael mora prostirati od Jordana do Mediterana". Drugim riječima, Palestine više ne bi bilo.

Hrabrom i ostarjelom Izraelcu, Uriu Avneryu, nije preostalo ništa drugo osim da zaključi: "Obzirom da oba naroda imaju istu želju, može postojati samo zajednička masovna grobnica između Jordana i Mediterana".

Pred sam kraj 2012., srdačni Mohamed Morsi se uživio u ulogu Hosnija Mubaraka. Preuzeo je sve institucionalne ovlasti i uveo diktaturu. Nametnuo je sumnjivi ustav egipatskim laicima i kršćanima, kao i cijelom egipatskom narodu kome se zakleo da će ga služiti. U Libiji, kao što se vidjelo, SAD su otkrile kako imaju više neprijatelja no što su mislili. Američkog konzula su ubili, kako je Hillary Clinton uspjela sve zakomplicirati, najvjerojatnije "nekakva banda Al-Qaedinih milicija".

Al-Qaeda je, od kada su američki plaćeni ubojice u uniformi 2011. ubili Osamu Bin Ladena, nestala iz rječnika Bijele kuće sve do Obaminog reizbora. State Department nas sada uvjerava kako su se ti vahabitski očajnici regenerirali u različitim oblicima u raznim zemljama, kao u hollywoodskim filmovima.

Mali je zamijenio Afganistan, isto kao što su Libiju (koja je svojevremeno zamijenila Irak), zamijenile Sirija i Jemen.

"Budite sigurni kako će "industrija demokracije" pronaći zemlje koje će služiti svrsi, kada ove koje su sad u centru pažnje odrade svoju zadaću", zaključuje i upozorava R. Fisk u svom ironičnom članku o zbivanjima u arapskom svijetu, u protekle dvije godine.