Vjesnik slobode ili propasti

Svjetska top-tema već je danima curenje povjerljivih državnih dokumenata na internetu putem organizacije WikiLeaks. Julian Assange, uhićen ovoga tjedna, ističe kako mu je ideja vodilja bila "iskoristiti internetske tehnologije za objavljivanje istine na nov način". Unatoč Assangeovu uhićenju i golemim pritiscima nekoliko vlada i korporacija, priča traje i dalje.

Kompromitirajući dokumenti i dalje cure. Pokazuje se da je internetsku slavinu nemoguće zaustaviti. Čak i ako bi se uspjelo potpuno eliminirati projekt WikiLeaks i skupinu ljudi koja stoji iza njega, nemoguće je vratiti se unatrag. Primjer su dali, paradigma je uspostavljena, pa je sličnu slavinu moguće opet postaviti na bezbroj adresa. Internet je jednostavno nemoguće kontrolirati. Teoretski je zamislivo da ga neka svjetska diktatura u potpunosti ugasi, no vjerojatniji je scenarij da će se središta moći morati prilagoditi činjenici da je razvoj tehnologije doveo do toga da više nije moguće imati monopol nad medijskim prostorom. Ostvariti samo djelić onoga što je posljednjih tjedana napravio WikiLekas prije pojave interneta graničilo je sa znanstvenom fantastikom.

Za količinu povjerljivih informacija koje danas zviždač može iznijeti na jednom CD-u u džepu, prije sto godina, u papirnato vrijeme, bila bi potrebna zaprežna kola. Uz to, potencijalni zviždač prije ne bi imao odvažnosti za otuđivanje takvih dokumenata, jer je šansa za uspjeh, tj. dospijevanje informacija do javnosti, zbog nezgrapnog medija bila minimalna – pa bi žrtva bila besmislena. Treće, sve i da se odvažio i uspio iznijeti podatke, postavlja se pitanje kako bi ih zviždač osigurao i distribuirao dovoljnom broju medija da bi se izbjegla cenzura. Danas Assange, ili netko drugi, s laptopom u ruksaku može kružiti svijetom i voditi operaciju, dok bi prije za isti pothvat trebao imati cijelu vojsku povjerljivih kurira koji bi materijal morali fizički prošvercati listovima u Frankfurtu, New Yorku ili Madridu.

Umberto Eco jezgrovito je prikazao novonastalu situaciju – donedavno se činilo da smo vrlo blizu tome da neki Veliki Brat sve kontrolira, no danas je nadziranje prestalo biti jednosmjerno i postalo kružno. Država i dalje nadzire građane, ali i oni nju – s internetom svatko može gurnuti nos u državnu tajnu ili u tuđu postelju. Naravno, ako negdje procuri…

Talijanski filozof Gianni Vattimo potkraj osamdesetih u knjizi Transparentno društvo proročanski je pisao o implikacijama razvoja masovnih medija. Za razliku od većine lijevih intelektualaca koji su vrlo pesimističko gledali na masovne medije, imajući pred očima paradigmu jedne, središnje radijske stranice iz koje Goebbels ispire narodu mozak, Vattimo je tvrdio da će razvoj medija dovesti do eksplozije različitih gledišta na svijet, većeg pluralizma, demokratizacije, transparentnosti, ukratko – emancipacije čovjeka. U vrijeme nastanka eseja imao je u vidu lokalne televizije i radijske stranice.

Ono što je teorijski anticipirao potvrdilo se u sljedećem desetljeću razvojem interneta. Danas svatko može, gotovo besplatno, napraviti vlastiti sajt i emitirati sliku, ton, stavljati materijale i trenutačno ih podijeliti s cijelim umreženim svijetom. Ono što iscuri na najmanju rupicu više je nemoguće skriti. Može se cenzurirati prilog iz emisije na nacionalnoj televiziji, ali već će ga sutra svi zainteresirani, a cenzura je obično najbolja reklama, moći pogledati na internetu, poput zadnje Latinice. Apsolutna transparentnost nosi i opasnost gubitka intimnosti u privatnom i povjerljivosti u javnom životu.

Događa se nešto važno što će imati dugoročne posljedice za čovječanstvo. Ne znamo hoće li dovesti do boljeg, pravednijeg svijeta ili će razvaljivanje postojećih institucija biti uvod u još gore porobljavanje. Staro pitanje tko će nadzirati nadziratelje obrće se u novo – o čemu će i kome sutra, kad ne bude sustava temeljenog na razlikovanju javnog i tajnog, zviždati zviždači?

dr.sc. Nino Raspudić [ blog.vecernji.hr ]