Argentina i Ekvador kao uzor za izlazak iz dužničke krize

priča

Éric Toussaint, doktor političkih znanosti i predsjednik Odbora za ukidanje duga Trećem svijetu (CADTM), član Komisije za opću reviziju javnog duga u Ekvadoru (CAIC), čija su otkrića rezultirala time da je Ekvador prestao otplaćivati dio svojeg duga, tvrdi da Grčka mora prestati otplaćivati svoj dug i pobuniti se protiv Trojke.

Europska unija kao Latinska Amerika

Kako biste definirali nevolju onih zemalja Europske unije koje, poput Grčke, imaju goleme javne dugove?

"Njihova se situacija može usporediti s onom u Latinskoj Americi u kasnim 1980-ima."

Na koji način?

"Dužnička kriza u Latinskoj Americi buknula je 1982. Kriza privatnog bankarskog sektora započela je u SAD-u i Europi 2007.-'08. i pretvorila se do 2010. u krizu nacionalnog duga izazvanu (između ostalog) socijalizacijom gubitaka privatnih banaka[1] te manjim poreznim prihodima kao posljedicom krize. U Europi, kao i u Latinskoj Americi, nekoliko godina nakon početka krize privatni kreditori i njihovi predstavnici uspjeli su nametnuti uvjete svim vladama. Sile ih da provode brutalne politike prilagodbe koje rezultiraju rezovima u javnim izdacima i padom kupovne moći za većinu građana. Ovo posljedično znači da ekonomije tonu u trajnu recesiju. A ipak, čak i u najgorim trenucima krize, Latinska Amerika nikada nije dosegla razine zaduženosti usporedive s ovima koje sada vidimo u većini zemalja eurozone (preko 100% njihovih BDP-a). Razine koje je dosegao europski dug zaista su impresivne. U Grčkoj se on penje do 160% njezina BDP-a, a nekoliko drugih zemalja Europske unije suočava se s javnim dugom koji iznosi ili prelazi 100% njihove proizvodnje. Očito postoje razlike između dviju kriza, ali one nisu ključne za moju usporedbu."

Mislite li na to da se vaša usporedba fokusira na političke posljedice dviju kriza?

"Upravo tako. Kada usporedim trenutačnu situaciju u Europi sa situacijom u Latinskoj Americi u drugoj polovici 1980-ih, želim istaknuti kako kreditori - u slučaju Europe europske banke i "trojka" - nameću mjere Grčkoj (a nesumnjivo će uskoro i drugim državama) koje veoma podsjećaju na Bradyjev plan u Latinskoj Americi krajem 1980-ih."

Možete li to detaljnije objasniti?

"Krajem 1980-ih kreditori Latinske Amerike, odnosno Svjetska banka, MMF i Pariški klub, kao i Ministarstvo financija SAD-a i Londonski klub u slučaju bankara, uspjeli su nametnuti svoj program i svoje uvjete. Privatni kreditori prenijeli su dio svojih zajmova na multilateralne institucije i SAD putem sekuritizacije, odnosno pretvaranja bankovnih zajmova u vrijednosnice. Vrijednosti ostalih bankovnih zajmova snižene su i pretvorene u nove vrijednosnice s fiksnom kamatnom stopom. Tako je Bradyjev plan odigrao bitnu ulogu, kako braneći bankarske interese, tako i namećući trajnu štednju. Plan spašavanja Grčke čini isto: smanjuje vrijednost udjela u dugu, koji će se zatim zamijeniti novim obveznicama, kao u Bradyjevu planu. Privatne banke tako smanjuju svoj rizik u Grčkoj (Portugalu, Irskoj,...) kao što su činile u Latinskoj Americi. Postepeno ali masovno, javni kreditori preuzimaju i vrše golem pritisak kako bi osigurali da nove obveznice u posjedu banaka budu u potpunosti isplaćene (kamate i glavnica). Svaki cent zajma Grčkoj koristit će se za otplatu njezinih dugova. U međuvremenu njezini javni kreditori (trojka) zahtijevaju trajnu štednju u obliku rezova socijalnih izdataka, masovnih privatizacija, regresije na polju ekonomskih i socijalnih prava kakva nije viđeno od kraja Drugog svjetskog rata prije 65 godina, te značajnog gubitka suvereniteta, u onim državama koje su imale takvu nesreću da primaju pomoć zbog svojih dugova. U Latinskoj je Americi ovo razdoblje bilo prozvano "duga neoliberalna noć".

Nastavak projekta Margaret Thatcher

Kreditori su također prisilili zemlje Latinske Amerike na smanjenje plaća, mirovina i socijalne potrošnje, te na prihvaćanje apsolutnog zahtjeva da se dugovi moraju otplatiti.

"Stoga i govorim da smo u sličnoj situaciji. Nisu još uključene sve europske države; samo slabije karike poput Grčke, Portugala, Irske, Italije, Španjolske, Mađarske, Rumunjske, baltičkih zemalja i Bugarske. Međutim, ove države zajedno broje oko 170 milijuna stanovnika od ukupne EU populacije od 500 milijuna. Većina ostalih europskih zemalja također provodi konzervativne socijalne politike, iako na manje brutalan način: primjerice, Velika Britanija (62 milijuna stanovnika), Njemačka (82 milijuna), Belgija (10 milijuna) i Francuska (65 milijuna)."

Politička posljedica dužničke krize u Latinskoj Americi bila je stvaranje neoliberalne države. Krećemo li se u Europi prema tome?

To nije ništa novo. Neoliberalne se politike provode u Europi posljednja tri desetljeća. Očito je da se odgovor na krizu kakav su formulirali MMF i vlade koje brane interese vladajućih klasa, velikih banaka i korporacija, sastoji u primjeni šok terapije kakvu je opisala Naomi Klein. Njihov je cilj finalizirati neoliberalni projekt kakav je pokrenula Margaret Thatcher u Velikoj Britaniji 1979.-'80. i koji se tijekom 1980-ih proširio ostatkom Europe. Za srednjo i istočnoeuropske države koje su nekoć bile dijelom sovjetskog bloka ovo je zapravo druga šok terapija u 25 godina."

No u Europi ipak još postoji nekakva socijalna država.

"Kao što sam upravo rekao, vlade su počele uništavati socijalni pakt i ukidati socijalna prava usvojena između 1945. i 1970. To je započela Thatcher. Nakon Drugog svjetskog rata, tijekom 30-35 godina, građani su izvojevali neke pobjede i iznašli prilično solidan sustav socijalne zaštite: kolektivni ugovori, zakoni o radu, itd. štitili su radnike i sprječavali zloporabu kratkoročnog rada. Thatcher se željela svega toga riješiti, no nakon 30 godina neoliberalnih politika još nisu okončali svoj destruktivni plan kako su naumili: nešto se održalo."

A dužnička kriza pruža priliku za konsolidaciju onoga što je Thatcher započela.

"Kriza omogućuje takvu šok terapiju kakvu su kreditori i vladajuće klase nametnuli u Latinskoj Americi 1980-ih i 1990-ih."

U Peruu se ona provodila u kolovozu 1990.

"Ušli smo u fazu novih privatizacija državnih tvrtki. U Europi namjeravaju privatizirati značajne državne tvrtke koje se još održavaju."

Vladavina Trojke i pokret otpora

Hoće li se Europa također morati suočiti s doktrinom sigurnosti koja je provođena u Latinskoj Americi, gdje su sindikati bili definirani kao teroristički?

"Trend prema autoritarnijim oblicima vlasti u Europi je očito prisutan. Tijekom prošlog desetljeća izglasani su antiteroristički zakoni koji kriminaliziraju društvene pokrete. Represija je u porastu, no ne uključuje fizičku eliminaciju aktivista kao što je bio slučaj u Latinskoj Americi krajem 1970-ih i početkom 1980-ih. I u ovome je europska situacija slična onoj latinoameričkih zemalja. Nakon krvavih diktatura (Argentina, Čile, Urugvaj, Brazil) uspostavljeni su prijelazni režimi (Čile, Brazil) ili demokracije koji provode rigorozne neoliberalne politike. U Europi prolazimo kroz razdoblje u kojem je zakonodavna vlast gurnuta ustranu, poslovni ljudi postaju vođe država kao u Italiji, socijalni dijalog se napušta, dok se pravo na štrajk ograničava, okupljanje zabranjuje a demonstracije guše."

Kako europski nacionalni parlamenti odgovaraju na mjere štednje?

"Oni su gurnuti ustranu, budući da trojka govori vladama: "Želite li dobiti zajmove, morate primjenjivati mjere prilagodbe i nema vremena za parlamentarnu debatu." Neki se planovi moraju usvojiti unutar nekoliko dana, a ponekad čak unutar 24 sata."

Kao što možemo vidjeti u Grčkoj.

"Tako je, to se upravo dogodilo u Grčkoj. Trojka je zahtijevala novi plan. U konačnici je on dobio parlamentarni pristanak kasno u noći u nedjelju 12. veljače. No sljedećeg je dana europski predstavnik za ekonomska pitanja rekao kako su potrebni dodatni rezovi u visini od 325 milijuna eura o kojima grčka vlada mora donijeti odluku unutar sljedećih 48 sati. Ovo pokazuje kako grčki parlament nema moć odlučivanja i kako vladom zapravo upravlja trojka."

To je dovelo do golemih demonstracija.

"Zapravo ne samo u Grčkoj, već i u Portugalu, Španjolskoj, Francuskoj i Italiji, koje su zasada manjeg intenziteta, ali izvjesno je da će postati masovnije. Dolazi do mobilizacije u više europskih zemalja, uključujući Veliku Britaniju. U Belgiji je došlo do prvog općeg štrajka u 18 godina krajem siječnja 2012. On je paralizirao belgijsku ekonomiju i promet na 24 sata."

Argentina i Ekvador kao uzor za izlazak iz dužničke krize

Što bi trebala činiti Grčka da se izvuče iz ove nedaće?

"Grčka se mora prestati pokoravati diktatima trojke jednostranom obustavom otplaćivanja svojih dugova, kako bi natjerala kreditore da pregovaraju u nepovoljnim uvjetima. Ako Grčka prestane s otplatom kao što je to učinio Ekvador u studenom 2008., svi vlasnici obveznica će ih prodati za (najviše) 30% njihove nominalne vrijednosti. To će ugroziti položaj vlasnika vrijednosnica i dati grčkoj vladi veću kupovnu moć, čak i u ovoj neizvjesnoj neprilici."

Ekvador je prestao plaćati za vrijednosnice u studenom 2008. nakon revizije njegova duga, iako nije bio u tako lošem položaju kao Grčka danas. Argentina je prestala plaćati 2001. u situaciji koja je bila slična grčkoj.

"Uistinu je bolja usporedba s Argentinom, koja nije imala novca za plaćanje. Obustavila je plaćanje i nije nastavila s otplatom tri godine (od prosinca 2001. do ožujka 2005.) u slučaju financijskih tržišta; u slučaju Pariškog kluba (više od 10 godina) još nije počela otplaćivati. Kad je to učinila, time je ponovno potaknula gospodarski rast i nametnula kreditorima preračun duga na 60% manje od njegove početne vrijednosti."

Posljedica toga je isključivanje Argentine iz financijskih tržišta sve do danas.

"To je točno, ali Argentina, iako je posljednjih deset godina isključena iz financijskih tržišta i u tom razdoblju nije otplatila ništa Pariškom klubu, uživa prosječnu godišnju stopu rasta od 8 %. To pokazuje da država može pronaći alternativne izvore financiranja izvan financijskih tržišta. Ni Ekvador ne nudi nikakve nove vrijednosnice na tržištima, a njegova je stopa rasta u 2011. bila 6%, dok je grčki BDP pao za 7%."

Ali Ekvador posuđuje od Kine uz vrlo visoke kamatne stope.

"Istina. Morat će pronaći način da zaštiti suverenitet u vezi s ovim novim financijskim izvorima. Zato je toliko hitno da Banka Juga počne funkcionirati."

Vratimo se Grčkoj. Većina analitičara, uključujući i vas, tvrdi da je većina grčkog duga nelegitimna.

"Naravno.

Ali svakako, to se može utvrditi samo revizijom.

"Dio europskih društvenih pokreta naučio je lekciju na iskustvu Latinske Amerike. Naši prijedlozi da se uspostave građanske revizije dugova naširoko su prihvaćene. Građanske revizije se trenutačno formiraju, ili će uskoro, u sedam europskih država (Grčka, Francuska, Portugal, Španjolska, Irska, Italija i Belgija) bez ikakvog uplitanja vlade."

Mislite li da će to voditi ka službenoj reviziji duga, posebice u Grčkoj?

"Preostaje nam vidjeti. To bi zahtijevalo promjenu vlade, što znači da društveni pokret mora biti dovoljno jak da zaustavi vladina rješenja koja favoriziraju kreditore i da dovede alternativnu vladu na vlast. Latinskoj Americi trebalo je 20 godina da počne to ostvarivati."

Mnogo toga još treba učiniti, dakle, prije nego što vidimo promjenu u orijentaciji europskih vlada kao što je grčka.

"Uistinu, trenutačna bi kriza mogla potrajati deset do petnaest godina. Ovo je samo prva faza otpora. Bit će to duga i teška borba. Krajnje je neodgodivo da europski društveni pokreti udruže snage kako bi iskazali aktivnu solidarnost s grčkim građanima, te da uspostave zajedničku europsku platformu otpora mjerama štednje kako bi se poništili nelegitimni dugovi."

Intervju Carlosa Alonsa Bedoye objavljen je u peruanskom dnevnom listu La Primera (ovu verziju u potpunosti je revidirao Eric Toussaint) / s engleskoga prevela Franciska Cett

h-alter.org