Svijet trenutno potresa toliko tektonskih promjena da ih je teško pobrojati: tekuća ekonomska kriza ubrzava degradaciju međunarodnog upravljanja i nadnacionalih institucija. Oba procesa se događaju paralelno sa znatnim pomjeranjem ekonomske i političke moći prema Aziji.

Manje od četvrt stoljeća otkako je Francis Fukuyama proglasio "kraj povijesti", čini se da smo na pragu svanuća novog doba društvenih i geopolitičkih prevrata.

Arapski svijet je na dramatičan način bio prodrman "revolucionarnim proljećem", ali koje se ubrzo pretvorilo u "hladnu zimu". U većini slučajeva, novi režimi kombiniraju stari autoritarizam s islamizmom, što rezultira daljom socijalnom stagnacijom, ogorčenjem ljudi i nestabilnošću.

Još je upadljivije da su sve učestalije demonstracije u bogatim zapadnim zemljama, ali ne u organizaciji političkih stranaka već društvene baze. Ovi prosvjedi imaju dva uzroka.

Zapad, u euforiji zbog svoje pobjede nad komunizmom i na prvi pogled nezaustavljivog ekonomskog rasta, propustio je priliku da provede neophodne strukturalne reforme.

Prvo, društvene nejednakosti su produbljivane na Zapadu bez ikakvog ograničenja u posljednjih četvrt stoljeća, između ostalog i zbog nestanka Sovjetskog Saveza, koji je služio kao prijetnja od ekspanzionističkog komunizma. Serija socijalističkih revolucija primorala je u prošlosti zapadne elite da koriste moć države za redistribuciju bogatstva i poticanje uspona lojalne srednje klase.

Međutim, kada je komunizam krahirao, zapadni bogataši su povjerovali da se nemaju više čega bojati i počeli su da demontiraju državu blagostanja, što je drastično produbilo nejednakosti. To se moglo tolerirati sve dok je "pita" narastala, ali je to okončano izbijanjem globalne financijske krize 2008. godine.

Drugo, u posljednjih 15 godina, stotine milijuna poslova je prebačeno u Aziju, koja je nudila jeftinu ali često kvalificiranu radnu snagu. Zapad, u euforiji zbog svoje pobjede nad komunizmom i na prvi pogled nezaustavljivog ekonomskog rasta, propustio je priliku dasprovede neophodne strukturalne reforme (Njemačka i Švedska su izuzeci). Umjesto toga, prosperitet Zapada je sve više počivao na zaduživanju.

Međutim, ekonomska kriza je učinila nemogućim održavanje dobrog života na pozajmljenom novcu. Amerikanci i Europljani počinju sve više uviđati da ni oni niti njihova djeca ne mogu očekivati da će vremenom postati bogatiji.

Vlade se sada suočavaju sa teškim zadatkom provođenja reformi koje će teško pogoditi većinu birača. U međuvremenu, malo je vjerojatno da će manjina, koja je financijski profitirala u posljednja dva desetljeća, odustati bez borbe od svojih benefita i privilegija.

To će sve oslabiti privlačnost zapadne demokracije za zemlje, kao što je Rusija, gdje, za razliku od Zapada ili u velikoj mjeri u arapskom svijetu, oni koji organiziraju demonstracije protiv vlade pripadaju ekonomskoj eliti. To su pokreti koji traže političke reforme – više slobode i odgovornosti vlasti – ne toliko ekonomske i socijalne promene, barem ne za sada.

Prije nekoliko godina, bilo je moderno da se brine zbog izazova koji kapitalizam autoritarnog tipa (na primjer, u Kini, Singapuru, Maleziji ili Rusiji) predstavlja za zapadni demokratski kapitalizam. Danas, problem nije samo ekonomski.

Zapadni kapitalistički model društva koji se zasniva na skoro univerzalnom bogatstvu i liberalnoj demokraciji – pokazuje se sve neefikasnijim u usporedbi s konkurencijom. Srednja klasa u autoritarnim društvima će možda vršiti pritisak na svoje lidere u cilju jačanja demokracije, kao, na primjer u Rusiji. Međutim, zapadne demokracije će, također, postati autoritarnije.

Zaista, mereno današnjim standarima, Charles De Gaulle, Winston Churchill i Dwight Eisenhower, bili su autoritarni lideri. Zapad će se ponovo morati okrenuti takvom pristupu, ili riskirati da gubi moć na globalnom planu u mjeri u kojoj ultradesničarske i ultraljevičarske snage konsolidiraju svoje pozicije a njegova srednja klasa nestaje.

Moramo pronaći načine kako bismo spriječili političku polarizaciju koja je dovela do uspona totalitatnih sistema – komunističkog i fašističkog – u 20. stoljeću. Na sreću, to je moguće. Komunizam i fašizam su pustili korijene u društvima demoraliziranim ratom, zbog čega treba sve poduzeti da se spriječi izbijanje nekog većeg rata.

To postaje važno naročito sada kada se miris rata osjeća oko Irana. Izrael - koji se suočava sa jačanjem osjećanja neprijateljstva među susjedima kao posledica njihovih "demokratskih" preokreta – nije jedina zainteresirana strana. Mnogi ljudi u razvijenim zemljama, čak i neki u Rusiji, sve više podržavaju rat sa Iranom, usprkos – ili možda upravo zbog toga – nužnosti suočavanja s globalnom ekonomskom krizom i neuspjehom međunarodnog upravljanja.

Istovremeno, velike mogućnost se naziru u vremenima dalekosežnih promjena. Milijarde ljudi u Aziji su se izvukle iz siromaštva. Stalno se pojavljuju nova tržišta na kojima je moguće primijeniti inteligenciju, znanje i talent. Svjetski centri moći postaju jedni drugima protuteža, podrivajući hegemonističke ambicije, što nagovještava kreativnu nestabilnost koja počiva na istinskoj multipolarnosti u kojoj ljudi stječu veću slobodu u određivanju svoje sudbine u globalnoj areni.

Paradoksalno, sadašnje globalne promjene i izazovi pružaju potencijal i za miroljubivu koegzistenciju i nasilne sukobe. Je li to sretna okolnost ili ne, na nama je – samima – da odredimo kakva će biti budućnost.