Nevidljiva djeca Ugande

Kako svijet može zaustaviti zločinca, ako za njega i ne zna? Kony2012 je naziv filma i kampanje koju je pokrenula neprofitna organizacija Invisible Children. Cilj organizacije i filma je informiranje svijeta o zločinima u Ugandi koje provodi Joseph Kony. Film jednostavno morate pogledati...

Joseph Kony je čovjek koji otima djecu, naoružava ih i novači u svoju pobunjeničku vojsku LRA. Kony širi strah Ugandom već 26 godina. Njegova borba nema cilja. Kako kaže, samo želi pokazati i održati svoju moć. Dječacima daje oružje i uvrštava ih u svoju pobunjeničku vojsku, te ih nekada tjera da ubiju i vlastite roditelje, dok djevojčice pretvara u seksualno roblje.

Sve je počelo kada su tri mlada redatelja otputovala u Afriku u potrazi za pričom koju svijetu vrijedi ispričati. Ono što je počelo kao avantura, pretvorilo se u nešto mnogo veće kada su otkrili što se događa u Africi. Svjedoci su najdužeg rata u Africi gdje djeca postaju i oružje i žrtva. 2005. su snimili su dokumentarni film Invisible Children: Rough Cut koji su prvo pokazali prijateljima i obitelji, ali su ubrzo milijuni ljudi vidjeli film te saznali o "nevidljivoj djeci".

Nakon povratka iz Ugande, došli su u Washington te obavijestili Vladu o događajima u Ugandi, misleći da ako znaju o tome, mogu im pomoći. No, odgovor koji su dobili nije bio ono što su očekivali. Rečeno im je da se Sjedinjene Države ne mogu uplesti u rat ako sigurnost i financijski interesi SAD-a nisu u pitanju.

Kako ih je Vlada odbila, nisu znali što dalje raditi, te su počeli film pokazivati svima kome su mogli. Sve je više postalo svjesno o nesretnim događajima u Ugandi, te je nastao pokret aktivista, koji se nastavio širiti. Počeli su skupljati novac kojim su se u Ugandi ponovno izgradile uništene škole, otvorena su radna mjesta za ljude, te je povećana sigurnost stanovništva.

Ponovno su posjetili Washington, ali sada u društvu više stotina ljudi. Sada je reakcija bila drugačija, te im je nakon razgovora u Washingtonu, obećana pomoć. U pismu koje su dobili od Barracka Obame, pisalo je da će poslati američke vojne snage u Ugandu, ne u borbu nego kao pomoć i savjetovanje.

No, Kony je saznao za planove i promijenio svoju strategiju te se počeo skrivati u prašumama. Kako bi se postiglo njegovo uhićenje, potrebna je tehnologija koju američki savjetnici mogu osigurati. Iako je predsjednik obećao pomoć, poslat će je samo ako svijet pokaže zanimanje. Najbolji način kojim će svijet to i pokazati, je djelom.

Problem je što svijet ipak ne zna za Konya. Zato ga je potrebno učiniti slavnim kako bi se saznalo za njegove zločine. Cilj je da se o tome obavijeste slavne osobe i političari. Što god slavne osobe kažu, brzo se proširi kroz čitav svijet, te se tako veoma brzo može proširiti vijest o Konyu. Zatim je potrebno pridobiti utjecajne ljude Vlade koji odlučuje hoće li savjetnici biti poslani u Afriku ili ne.

Stotine tisuća plakata već se postavlja u gradovima diljem svijeta, milijuni letaka se dijele, kako bi se ljudi upitali tko je Joseph Kony.

Letci se i sada dijele, plakati se lijepe, ali sve se svodi na 20. travanj kada će se ljudi usvojim gradovima diljem svijeta okupiti pri zalasku sunca, te preko noći, kada ostali ljudi zaspu, lijepiti plakate, tako da će se ostatak svijeta probuditi uz ogroman broj plakata, te će čitav svijet znati tko je Joseph Kony.

Cilj svega ovoga je zaustaviti Konya, ali i pokazati da, kada se udruže, ljudi mogu napraviti veliku razliku, te pokazati kako ljudi ne ovise o vladi, nego vlada ovisi o ljudima i njihovim odlukama. (bljesak.info)

U Africi ima mnogo pobunjeničkih grupa i vojski, ali nijedna nije zvjerska kao Božja vojska otpora (Lord’s Resistance Army, LRA) pod vodstvom 44-godišnjeg bivšeg ministranta Josepha Konyja, koja operira u sjevernoj Ugandi.

Taj je grupa počinila najgore zločine, užasna ubojstva, nam jerna sakaćenja, pokolje, masovna silovanja, pljačke, stotine tisuća ljudi napustile su svoje kuće i naselja u strahu od grozota što ih oni čine. A žrtve većine zločina su djeca, koju masovno otimaju, dječake pretvaraju u svoje ubojice, djevojčice u seksualne robinje, a onu djecu koja se opiru ili nisu dovoljno snažna da to izdrže daju ubiti, i na to prisiljavaju drugu djecu, koja to učine iz straha. Neka djeca koja su uspjela pobjeći od Konyja ispričala su strahote koje su pretrpjela, ali i one koje su sama činila pod prijetnjom smrću. LRA operira u nepristupačnoj pokrajini Acholiland uz ugandsku granicu sa Sudanom, a često se povlači i u Sudan pred udarima ugandske vojske. Nastala je prije 20-ak godina kao mala razbojnička grupa i s vremenom prerasla u pobunjeničku. Tvrdi se da ima korijene u pobunjeničkom vjerskom pokretu koji su osnovali pristaše krvoločnog diktatora Idija Amina Dade nakon što je on svrgnut s vlasti. Vodila ga je Alice Auma, koja je tvrdila da kroz nju djeluje duh preminulog talijanskog časnika, koji se zove Lakwena, pa su i nju mnogi zvali Alice Lakwena.

Taj je pokret pod imenom Pokret svetog duha nastao u sjevernoj Ugandi, u Acholilandu, ali se proširio i na srednju Ugandu, pa je čak 1986. ona na njegovu čelu zaprijetila i glavnom gradu Kampali. Imala je mnogo boraca, koje je mazala maslacem, tvrdeći da će ih on štititi od metaka. Vojska vjerna vladi masivnom upotrebom topništva odbila je pobunjenike pa se pokret raspao, a Alice Auma pobjegla je u Keniju, gdje danas živi u izbjegličkom logoru. Sljedbenik Alice Aume bio je i Joseph Kony i unutar pokreta osnovao vlastitu grupu, koja se odvojila te počela u Acholilandu samostalno i krvoločno djelovati.

Kony danas ima 44 godine, a za sebe taj bivši ministrant i nesvršeni gimnazijalac tvrdi da je vrlo religiozan te da i u njemu žive duhovi, koji su ga potaknuli da spoji elemente raznih religija, posebno kršćanstva i islama, u jednu vjeru. On štuje Krista, ali se i klanja prema Meki.

kony

Ta ga je vjera, tvrdi, pokrenula da postane zaštitnik svog naroda na sjeveru Ugande. Nakon što je 90-ih postao moćan, svoju pobunjeničku grupu, koja je tada po njegovim riječima imala 30.000 ljudi, predstavljao je kao religiozni pokret, osnovaan po volji samog Boga. U intervjuu 2005. jednom sudanskom listu tvrdio je da svakodnevno razgovara s anđelima te da od njih dobiva upute, a da je njegov cilj da u Ugandi stvori teokratsku državu utemeljenu na Bibliji i deset zapovijedi Božjih. Ugandska je pak vlada tvrdila da je riječ o običnom razbojniku, čija se snaga temelji na samoj prirodi groznih zločina koje on neprestano čini. Naime, većina njegove grupe su djeca, dječaci i djevojčice koje on otima po tamošnjim selima i odvlači u džunglu, jer ih može natjerati da mu budu poslušna, dok se odraslih pripadnika svoje grupe plaši jer se boji da ga ne izdaju. Okružio se malim brojem najvjernijih ljudi i nebrojenom djecom, koju pod prijetnjom smrću drži uz sebe. Dječaci koje je oteo služe kao vojnici, i to vrlo okrutni vojnici, spremni da po njegovoj naredbi čine najgore zločine. Neke je toliko fanatizirao da ih je mogao poslati da pobiju vlastite roditelje i rođake. Otete djevojčice pretvara u seksualne robinje i kuharice te ih dodjeljuje svojim ljudima da im budu žene. Djeca koja su uspjela pobjeći ispričala su kakvim su patnjama bila izložena. Odmah nakon otmice pretukli bi ih, a djecu koja bi najviše plakala ubili bi mačetama. Odmah bi jednu djecu tjerali da ubiju drugu, one slabije. Djevojčice bi bile redom silovane. Najčešće bi potom sva preživjela djeca bila natjerana na dugi marš, često bez hrane i vode, pa bi pila vlastitu mokraću i jela lišće.

One koji ne bi izdržali ubili bi, kao i one kojima bi se inficirale rane na nogama. Ako bi među djecom bilo braće ili sestara, od njih bi na životu ostalo samo jedno, da se ne stvara bratska solidarnost, a nerijetko bi jedan brat ubio drugoga. Djecu bi natjerali da napadnu sela odakle su i ubiju vlastite roditelje. Nakon početnih smaknuća ostala bi među njima najsnažnija djeca, koja bi uspjela suzbiti svoje osjećaje, spremna za Konyja činiti najgore stvari. Kony ih je, nakon najosnovnije vojne obuke, tjerao na ubijanje najokrutnijim metodama, pa bi djeca one koje bi Kony osudio na smrt žive palila ili udarala mačetama dok ne bi iskrvarili. Slao ih je da ljudima odsijecaju ruke i noge. Ugandska vlada je za djecu koju bi vojska oslobodila ili bi pobjegla od Konyja organizirala posebne logore za rehabilitaciju, gdje rade i inozemni stručnjaci, koji tvrde da su traume grozne, a izgledi djece da se psihički oporave vrlo mali. Posebno je teška situacija s djevojčicama. Konyjeve otmice djece izazvale su pravu paniku pa su se zbog straha iselila cijela sela, a iz drugih roditelji djecu šalju rođacima u gradove ili se organiziraju seoske straže koje zajedno s ugandskim vojnicima noću čuvaju djecu u zajedničkim centrima. Zbog Konyjeve vojske zamrla je privreda u tom dijelu Ugande. Neka su područja opustjela, a i u selima koja još nisu iseljena ljude je strah otići izvan naselja pa ne obrađuju zemlju i pojavila se glad.

One pak koji su se iselili vlada je smjestila u logore koji oskudijevaju hranom, u njima haraju bolesti i zaraze pa je smrtnost iznimno velika. Kony se okružio djecom pa je to za ugandsku vladu, koja je protiv njega pokrenula niz ofenziva, poseban problem, jer je vojnicima naređeno da u oružanim okršajima paze da ne poubijaju djecu nego da ih pokušaju osloboditi. Stoga nisu mogli pokrenuti energičnu ofenzivu. Sad se otvara mogućnost da se taj problem riješi jer se Kony našao u neugodnoj situaciji. Prije, kad bi ga ugandska vojska pritisnula, bježao je iz sjeverne Ugande u južni Sudan, gdje su ga sudanske vlasti rado primale. Uganda i Sudan godinama su bili u lošim odnosima jer je Uganda pomagala sudanskim pobunjenicima, koji su operirali na jugu Sudana. Sudan je pretežno islamska i arapska zemlja, ali na jugu živi crnačko animističko i kršćansko stanovništvo, koje je 30-ak godina ratovalo protiv središnje sudanske vlasti, i to uz pomoć vlada u Ugandi i Keniji, koje su to stanovništvo u južnom Sudanu smatrale braćom. Ali u siječnju 2005. sudanska vlada i sudanski pobunjenici s juga postigli su sporazum o primirju, a u sklopu šireg dogovora Uganda je obećala da više neće vojnički pomagati sudanskim pobunjenicima, a sudanska da više neće pomagati Konyju. Kony je dotad od sudanske vlade dobivao ne samo pribježište, nego i oružje i hranu. Navodno se prilikom posljednje akcije ugandske vojske nije mogao povući u Sudan jer mu je granica bila zatvorena, pa je s manjom skupinom boraca prešao granicu s Demokratskom Republikom Kongom. Ondje je počeo smetati kongoanskim pobunjenicima, koji su mu zaprijetili da će ga napasti ako ne ode. Počeo je slati poruke na razne strane da je spreman na prekid svoje oružane pobune, ali uz neke uvjete. Od vođa bivših pobunjenika iz južnog Sudana, s kojima je donedavno bio u sukobu, dobio je dopuštenje da prijeđe u južni Sudan te im ponudio da budu posrednici u njegovim pregovorima s ugandskom vladom.

On je, štoviše, napravio videosnimku s porukom ugandskoj vladi u kojoj je obznanio svoju ponudu za primirje. Zatražio je da primirje obuhvati i amnestiju za njega i sve njegove borce. U poruci je rekao: "Većina ljudi me ne poznaje. Ja nisam terorist. Ja sam ljudsko biće. I ja želim mir. Mi smo svi braća, mi smo svi kršćani, mi smo svi crnci, mi smo svi Afrikanci." Ta je poruka, začudo, u ugandskom glavnom gradu jako dobro primljena. Odonud se, naime, već godinama obećavalo Konyju da će biti amnestiran zajedno sa svojim suradnicima ako prekine vojne aktivnosti i pusti djecu kući. Ta bi se djeca spasila, počela bi njihova rehabilitacija, a sjeverna Uganda mogla bi se vratiti mirnodopskom životu i obnovi privrede. Predsjednik Museveni čak mu je svojedobno nudio kuću, zaštitu i novac. U Ugandi se pričalo da bi Museveni mogao Konyju ponuditi čak i sudjelovanje u vlasti. Nekadašnje Musevenijeve ponude Konyju izazvale su u Ugandi veliko nezadovoljstvo, jer mnogi smatraju da Konyja treba uhvatiti, osuditi za grozne zločine koje je počinio i smaknuti.

No Museveni je iz praktičnih razloga uvijek bio sklon mirnom rješenju. Čini se da je Kony sklon takvom rješenju, ali ono ipak nije moguće zbog nečega što se dogodilo lanjske jeseni. Početkom listopada stalni Međunarodni kazneni sud iz Haaga, osnovan 2002. kako bi procesuirao teške zločine protiv čovječnosti, genocid i druga teška kršenja ljudskih prava bilo gdje u svijetu, podigao je svoju prvu optužnicu, i to upravo protiv petorice vođa LRA. Iako imena petorice optuženika nisu objavljena, tvrdilo se da su to Kony, njegov zamjenik i bliski suradnici.

Tvrdilo se da je MKS svoju prvu optužnicu podigao protiv tih ljudi upravo zbog onoga što su učinili djeci. Želio je time skrenuti pozornost na tu vrstu groznih zločina, a i svjetskoj javnosti dati do znanja kako će djelovati. Ugandska vlada tada je objavila da je vrlo zadovoljna tim potezom MKS-a. Danas, međutim, u ugandskoj vladi misle sasvim drukčije o toj optužnici MKS-a. Uganda je ratificirala sporazum od osnutku MKS-a pa je dužna uhititi Konyja. To znači da su sve Musevenijeve ponude Konyju da će mu dati amnestiju bespredmetne. Nakon ratifikacije sporazuma o MKS-u Uganda ne može amnestirati Konyja i njegove ljude, čak ni u sklopu sporazuma kojim bi se pobuna trajno prekinula, nego mora Konyja, ako joj je dostupan, uhititi i isporučiti u Haag. Isti sporazum ratificirao je i DR Kongo, ali Sudan - zasad - nije. Stoga je moguće da se sporazum o prekidu djelovanja Konyjeve dječje vojske ipak postigne, ali da on nađe pribježište u južnom Sudanu, gdje obveze prema stalnom Međunarodnom kaznenom sudu u Haagu još nemaju zakonsku snagu.

Konyjeve brutalne i ljudožderske metode Joseph Kony često je upadao u sela i ljudima, za koje sumnja da surađuju s vlašću, odrezao usta da više ne mogu govoriti. Svoje je sljedbenike tjerao na ljudožderstvo, čak da jedu svoje ubijene roditelje ili braću. Budući da otima djecu već dugi niz godina, neka od njih sada su odrasli ljudi i njegovi najvjerniji sljedbenici. Ipak, mnogi dječaci i djevojčice čekali bi prvu priliku da pobjegnu, nekima bi to uspjelo brzo, drugima nakon nekoliko godina, a mnoge bi on pri bijegu ubio.

Za Konyjem su ostali deseci tisuća mrtvih i dva milijuna izbjeglica.

Ako vas zanima kako možete pomoći, sve informacije možete pronaći na www.causes.com/causes/227-invisible-children

causes.com