Prosvjednike se može smatrati utjelovljenjem parafrazirane i modificirane glasovite 11. teze o Feuerbachu Karla Marxa koja kaže da su filozofi svijet samo različito interpretirali, a radi se o tome da ga se izmijeni

Mora da je frustrirajuće biti prosvjednik u ovo doba krize, u doba propadanja neoliberalnoga modela i u doba u kojem se još ne nazire niti kraj krize niti ono što nakon neoliberalnog modela slijedi. Pitanje je kako prosvjedovati a da se postigne nekakav učinak, kako da se ostvari neki cilj koji je ljude nagnao da prosvjeduju. Radi se o dvije stvari: metodi prosvjeda i brzini učinka prosvjeda. Prosvjednike se može smatrati utjelovljenjem parafrazirane i modificirane glasovite 11. teze o Feuerbachu Karla Marxa koja kaže da su filozofi svijet samo različito interpretirali, a radi se o tome da ga se izmijeni. Prosvjednici ne žele svijet više "samo interpretirati", žele ga izmijeniti. Današnja generacija prosvjednika u ozbiljnom je problemu usporedi li ju se s generacijom koja je prosvjedovala '68. Vrlo brzo nakon te burne godine većina je prosvjednika prigrlila izreku Rudija Dutschkea koji se zalagao za "dugi marš kroz institucije" i to su polagano radili sljedećih desetljeća. Današnji prosvjednici smatraju mahom smatraju da nema vremena za dugi marš kroz institucije jer je stanje već i kratkoročno - neodrživo. Kad smo već kod istaknutih ljevičara iz povijesti pred prosvjednicima se postavlja klasično Lenjinovo pitanje "što da se radi?".

Evo kako to u praksi (interpretativno, da se vratimo na 11. tezu) izgleda. Prije nešto više od godinu dana započelo je nešto što se danas uobičajeno naziva arapskim proljećem. Ti su prosvjedi u osnovi brzo dali inicijalno željeni rezulat - odlazak mrskog vlastodršca s vlasti. Negdje je to išlo lakše (Tunis, Egipat), negdje je za to bio potreban građanski rat u kombinaciji sa stranom vojnom intervencijom (Libija), ali svugdje su bile potrebne mase. Mubarak ne bi odstupio da milijuni nisu prosvjedovali. Što će biti s dugoročno željenim rezultatom, a to je više slobode, tek ćemo vidjeti jer doista nije zajamčeno da diktatura neće biti zamijenjena diktaturom.

No, prosvjedi kojii se zbivaju u posljednje vrijeme i to ne na jugu Mediterana, mnogo su zanimljiviji za ovo pitanje o metodi prosvjeda. Dakle, u SAD-u već mjesecima traje pokret koji bi okupirao Wall Street. Usprkos javnom razumijevanju, ne i podršci, koju su prosvjednici dobili i od Baracka Obame, zasad nisu postigli ništa opipljivo. Scenarij je, pojednostavljeno rečeno, sljedeći: grupa ljudi dođe na neku javnu, po mogućnosti simbolički važnu površinu, na njoj prosvjeduje, zatim razapne šatore i utabori se. Nakon nekog vremena mjesna policija, pozivajući se na odredbu iz komunalnog reda, intervenira i ukloni i prosvjednike i njihove šatore. Ponekad izbije sukob prosvjednika i policije, ali rezultat tog sukoba toliko je izvjestan da ga u svoju ponudu ne bi stavila niti jedna kladionica. Zanimljiv slučaj su i prosvjedi u Grčkoj. Što su mjere štednje koje se traže od Grčke oštrije, to su prosvjedi žešći. I prosvjednici dosad nisu uspjeli postići ništa opipljivo. Plaće u Grčkoj već jesu manje, bit će još manje, mirovine u Grčkoj već jesu manje, bit će još manje. Što oni upornije i energičnije prosvjeduju, to se od Grčke upornije traže veće mjere štednje. Metoda borbe nezadovoljnika protiv mjera štednji u Grčkoj ne daje nikakvih rezultata.

A prošloga se vikenda (istina, ne samo tada) u Europi dogodila ACTA. Prosvjedi su organizirani u više od 200 gradova. Mediji su izvijestili kako je protiv kontroverznog trgovinskog sporazuma prosvjedovalo više stotina tisuća ljudi. Naizgled, impresivna brojka, ali toliko se prosvjednika skupilo u 200 gradova. Prosvjedi nisu bili nasilni, nešto nasilja na prosvjedima protiv ACTA-e viđeno je u Poljskoj prije tri tjedna, ali, u osnovi, to je bilo to. I što se dogodilo? Zasad je pet država koje su potpisale sporazum odgodilo ratifikaciju sporazuma, jedna (Njemačka) koja ga nije ni potpisala hitno i hitro je objavila da ga do daljnjeg neće ni potpisati. Reklo bi se, ACTA je u krizi. Kako to da je manje prosvjednika u 200 europskih gradova u jednom danu bilo efikasnije nego milijuni prosvjednika u Egiptu danima? Zgodan je primjer Zagreba gdje se pred zgradom Ministarstva vanjskih i europskih poslova (i to u neuredovno vrijeme Ministarstva, pa su prosvjednici bili pred praktično praznom zgradom) okupilo dvjestotinjak prosvjednika. Njih samo 200 bilo je dovoljno da pred njih izađe Joško Klisović, zamjenik ministrice vanjskih i europskih poslova, i svečano obeća da će se, prije potpisivanja sporazuma, svakako provesti temeljita javna rasprava. Štos je, čini se, u tome da su ti prosvjedi praćeni praćeni napadima haktivista, Anonymousa, na simboličke internetske stranice. U našem slučaju srušili su internetsku stranicu predsjednika Republike Ive Josipovića koji je sporazum podržao. Istina, predsjednik je vjerojatno svoju funkciju mogao normalno obavljati bez obzira na tu kratkotrajnu neugodnost. Međutim, od efikasnosti njihovih napada važnija je njihova poruka - oni rušenjem internetskih stranica, barem nakratko zaustavljaju krvotok suvremenog doba - nečiju službenu internetsku stranicu i sve što ona realno nosi, a to može biti i komunikacija građana s tijelima javne vlasti i rješavanje problema on-line putem. Za vlast je to vrlo nezgodno, a vrlo je nezgodno i to što ne zna protiv koga se boriti. Oni su, naime, Anonymousi. Uspjeh prosvjeda, izgleda, ovisi o metodi.

U konačnici, pogledaju li se svi navedeni prosvjedi i želje prosvjednika, valja se vratiti na Marxa i njegovu 10. tezu o Feuerbachu. Ona kaže da je stajalište starog materijalizma građansko društvo, stajlište novoga je ljudsko društvo ili društveno čovječanstvo. Kako to ostvariti pitanje je metode.