Trgovci milostinjom - mračna strana humanitarne pomoći

djeca

Novinar New Yorkera Philip Gourevitch bavi se mračnim stranama humanitarnih napora u afričkim zemljama, postavljajući pitanje je li moguće pružiti humanitarnu pomoć a da se time ne produlje sukobi. Tekst započinje zloglasnom pričom o Biafri, zahvaljujući čijoj je razglašenosti "stvoren biznis humanitarne pomoći kakav danas poznajemo".

Odcijepivši se 1967. godine od Nigerije, naftom bogata Biafra našla se u okruženju nigerijske vojske. Godinu dana kasnije, strani dopisnici počeli su izvještavati o tisućama biafranske djece koja svakodnevno umiru od gladi. Svjetski su mediji naveliko ignorirali slučaj dok reporter i fotograf londonskog tabloida Sun nisu posjetili blokirano područje i susreli se s prizorom "ispijene djece: jezivih, uvelih malih sablasti". Sun je iz dana u dan objavljivao potresne ilustrirane reportaže dok novine iz cijelog svijeta, a zatim i televizijske mreže, nisu preuzele priču. "Građanski rat u Nigeriji bio je prvi televizijski prenošeni afrički rat", a riječ Biafra obilježila je epohu. Jedan od izvjestitelja s lica mjesta bio je i Frederick Forsyth, koji je o tome 1969. napisao knjigu "Priča o Biafri" i opisao burne reakcije svojih sunarodnjaka Britanaca na medijska izvješća: javna okupljanja svih vrsta, pisma utjecajnim osobama iz javnog života, ponude za volontiranje i pružanje profesionalne liječničke pomoći, izražene želje za usvajanjem biafranske djece ili pridruživanjem sukobu, donacije pripadnika svih naraštaja od studenata do umirovljenika.

Slučaj Biafra našao je svoje mjesto i u američkom medijskom prostoru, okupiranom pričama s bojišta u Vijetnamu, a "Amerikanci koji su izašli na ulice zahtijevajući vladinu intervenciju bili su često isti oni koji su prosvjedovali protiv vladinog djelovanja u Vijetnamu". Prema Forsythu, State Department je bio preplavljen s do 25,000 pisama dnevno, do te mjere da je predsjednik Lyndon B. Johnson navodno rekao svom državnom podtajniku: "Samo mi maknite te crnačke bebe s televizije." Koliko god grubo sročeno, bilo je to jasno odobrenje humanitarne intervencije u Biafri. Forsyth se nije osobito pohvalno izjasnio o američkoj darežljivosti, navodeći da je Washington na hranu za Biafru utrošio iznos otprilike jednak "cijeni trodnevnog oduzimanja života u Vijetnamu" ili "dvadesetak minuta leta Apolla 11". Daleko je ogorčeniji, međutim, bio reakcijom britanske laburističke vlade koja je otvoreno podržala nigerijsku opsadu, odbacivši izvješća o gladi kao "neprijateljsku propagandu" čak i nakon što je nigerijski predstavnik na mirovnim pregovorima izjavio: "Gladovanje je legitimno oružje rata i posve smo spremni upotrijebiti ga." Forsyth je usporedio stav britanske vlade s "malim ali bučnim vijećem prilično grozne gospode koja su 1938. preuzela na sebe ulogu đavoljeg odvjetnika u obrani nacističke Njemačke".

Usporedbe s holokaustom

Gourevitch zamjećuje kako su usporedbe s holokaustom odigrale značajnu ulogu u rađanju humanitarizma iz katastrofe u Biafri. Zagovornici žrtava gladi rado su prizivali holokaust, u čemu im je svesrdno pomagala i biafranska vlada "koja je imala zavidan propagandni odsjek i švicarsku tvrtku za odnose s javnošću". Tu je bila i zastrašujuća sličnost snimaka umiruće djece s prizorima koji su obišli svijet nakon oslobođenja nacističkih logora smrti. Slutnja zapadne javnosti da bi tamo uskoro mogao uslijediti novi genocid bila je povod humanitarnoj operaciji golemih razmjera.

Ukupan godišnji budžet Međunarodnog odbora Crvenog križa, "najstarije i najveće svjetske humanitarne nevladine organizacije", iznosio je 1967. pola milijuna dolara. Godinu dana kasnije, "Crveni je križ trošio oko milijun i pol dolara mjesečno samo na Biafru", a došlo je i do naglog porasta broja i opsega drugih nevladinih organizacija koje su nastavile tamošnje djelovanje i nakon povlačenja Crvenog križa. Kako je Biafra bila dostupna jedino iz zraka, u jesen 1968. godine započela je akcija poznata kao biafranski zračni most. Bez službene potpore ijedne države, izvedena isključivo snagama pripadnika nevladinih organizacija tijekom mnogih noći kako bi se izbjegli napadi nigerijske vojske, misija je na svom vrhuncu 1969. godine "isporučivala u prosjeku 250 metričkih tona hrane na noć". Bio je to, smatra Gourevitch, "junački pothvat i zadivljujući tehnički uspjeh za rastuću humanitarnu generaciju voljnu okajati nasljeđe kolonijalizma i nepravde hladnoratovskog svjetskog poretka". Štoviše, humanitarizam proizašao iz slučaja Biafra "vjerojatno je najtrajnije nasljeđe previranja u globalnoj politici 1968." Načela solidarnosti sa žrtvama koja su se učvrstila u Biafri proširila su se zapadnim svijetom, dodatno ojačavši nakon pada Berlinskog zida, u potrazi za "čašću na bojnom polju bez potrebe da se za nju ubija".

Strava u Sierra Leoneu

Gourevitch se u nastavku teksta seli tri desetljeća kasnije i nešto zapadnije, oslanjajući se na zapise nizozemske novinarke Linde Polman koja je 2001. godine stigla u Sierra Leone kako bi posjetila Makeni, glavni stožer Revolucionarnog ujedinjenog fronta. U proteklom desetljeću RUF je "vodio toliko okrutan gerilski rat u službi toliko nesuvisle politike da se manija činila sama sebi svrhom". Liberijski diktator Charles Taylor podupirao je vođe RUF-a u pljački dijamantnih rudnika, dok je njihova vojska "sačinjena uglavnom od otete djece drogirana harala zemljom silujući, odsijecajući udove građanima i spaljujući domove i sela do temelja". Nakon potpisivanja primirja u svibnju 2001., UN-ove "plave kacige" radile su na demobilizaciji RUF-a, a nekadašnji krvoločni ratni vođe bili su spremni prilagoditi poslovanje mirnodopskim uvjetima i ponuditi bijelcima svoje usluge. Gospodari rata koji su sebe nekoć nazivali živopisnim imenima poput General Koljač, Bojnik Barikada, Narednik Silovatelj, Ubojica Bez Krvi i Pukovnik Vandamme prozvali su se "humanitarnim časnicima", svoje teritorije "humanitarnim zonama", a humanitarne radnike "suprugama" kojima su naplaćivali djelovanje na svom teritoriju.

Polman je svojim istraživanjem u Makeniju pokušala dokazati da je iza ludila rata u Sierra Leoneu, koji je iza sebe ostavio desetke tisuća mrtvih, stotine tisuća ranjenih i osakaćenih i milijune protjeranih, stajala "racionalna, proračunata strategija" u kojoj je ekstremno nasilje poslužilo kao "svjestan pokušaj da se poveća cijena mira". Jedan od bivših pobunjeničkih vođa u Makeniju uvjeravao je Polman da su nakon upornog ignoriranja rata od strane međunarodne zajednice vođe RUF-a angažirale posebne "bande rukosjeka" koje su nasumce odsijecale udove civilima i tek je prizor rastuće gomile amputiranih uspio privući pažnju UN-a. Njegova je misija u Sierra Leoneu "bila per capita najskuplja operacija humanitarne pomoći na svijetu u to doba", a Polmaničin sugovornik duboko je uvjeren da su on i njegovi suborci zaslužni za spas svoje zemlje.

Amputacije

Prizor iz Biafre za vrijeme velike humanitarne krizePrizor iz Biafre za vrijeme velike humanitarne krizeGourevitcheva glavna tema - "pomaže li moderna industrija humanitarne pomoći stvoriti istovrsnu bijedu kakvu bi trebala ispraviti?" - središnje je pitanje i knjige Linde Polman iz 2008. godine "Krizna karavana". U njoj je opisano izvješće Komisije za istinu i pomirenje za Sierra Leone sa sastanka pobunjenika i pripadnika vladine vojske krajem 1990-ih godina. Ustanovivši da im je "zajednička potreba za međunarodnom pažnjom", obje su se strane služile da su se masovne amputacije pokazale najboljim načinom njezina privlačenja. Polman iz ovoga izvlači provokativni zaključak da je "sijanje užasa kako bi se požnjela pomoć i sijanje pomoći kako bi se požnjeo užas ... 'logika humanitarne ere'". Za to navodi i obilje primjera: otkup robova u Sudanu od strane kršćanskih humanitaraca doveo je do povećane potražnje za njima na tržištu i novih porobljavanja; sustavno izazivane provale gladi u Etiopiji i Somaliji 1980-ih i 90-ih godina privukle su pomoć u hrani koju su prisvojile vlade i podijelile je svojim vojnicima zaduženima za vršenje terora; pošiljke humanitarne pomoći omogućile su ranih 80-ih godina Crvenim Kmerima na granici Tajlanda i Kambodže da još cijelo desetljeće teroriziraju stanovništvo; počinitelji genocida u Ruandi kao izbjeglice u Kongu od sredine 90-ih na isti način koriste međunarodnu pomoć kako bi i dalje neometano ubijali i silovali.

Situacija u Sierra Leoneu dosegla je apsurdne razmjere "nakon što su amputacije donijele mir, što je dovelo UN, što je dovelo novac, što je dovelo nevladine organizacije". Svatko je htio izvući svoj udio iz poplave nekontroliranog humanitarizma - "ljudi bez ruku i nogu skrivali su gomile proteza u svojim kolibama i kružili okolo s izloženim batrljcima kako bi zadovoljili potrebe medija i fotografa nevladinih organizacija, koji bi zatim donijeli još novca i paketa pomoći". Američki liječnici uzeli bi godišnji odmor i pošli na crkveno sponzoriranu humanitarnu turneju, izvodeći operacije u sumnjivim uvjetima; drugi su nagovarali roditelje bez udova da svoju djecu bez udova daju na usvajanje "metodom koja je kombinirala elemente podmićivanja i otmice". Nova vlada Sierra Leonea također je prigrabila svoj dio pomoći koja je obilato pritjecala sa svih strana.

Dobre namjere, užasne posljedice?

Polmanova je u potrazi za "moralnim rizicima" humanitarizma i zastupa stajalište da "dobre namjere pomagača i dobro koje pomoć čini prečesto služe kao izlike za ignoriranje njezinih slabosti" te da humanitarna pomoć donosi jednako, ako ne i više štete nego koristi. Max Chevalier, Nizozemac koji je njegovao amputirane u Freetownu za nevladinu organizaciju Handicap International, reagirao je na to pitanjem: "Zar bismo onda trebali ne učiniti ništa?", uzevši za primjer tinejdžericu kojoj su pobunjenici odsjekli ruku i natjerali je da je pojede. Polmanova, međutim, ustrajno tvrdi da nas "savjest primorava da razmotrimo tu mogućnost".

Gourevitch u nastavku daje kratki pregled nastanka modernog humanitarizma. Njegov je "kum" švicarski biznismen Henri Dunant koji je 24. lipnja 1859. svjedočio stravičnim posljedicama bitke kod Solferina "u kojoj se francusko-sardinijski savez sukobio s austrijskom vojskom u borbi za kontrolu nad Italijom". Bojno polje nakon bitke vrvjelo je ranjenim vojnicima ostavljenima da umru u agoniji. Dunant se pridružio lokalnim civilima u njihovu spašavanju, brinući se za ranjenike i mobilizirajući nove dragovoljce za pomoć. Po povratku u Švicarsku osnovao je Crveni križ "na tri temeljna principa: nepristranost, neutralnost i nezavisnost", a u svojim pismenim molbama za donacije ustanovio je i da je smanjenje broja ratnih invalida korisno za vlade zaraćenih država koje će tako uštedjeti na mirovinama.

Dunantova je nastojanja i cijelu ideju Crvenog križa odlučno odbacila "kuma" modernog humanitarizma Florence Nightingale, bolničarka u britanskoj vojsci tijekom Krimskog rata. Posvjedočivši neljudskim uvjetima u vojnim bolnicama, Nightingale se zapitala "kako itko tko želi umanjiti ljudsku patnju može poželjeti učiniti rat jeftinijim". Dunantova su razmišljanja za nju tipične tlapnje nekoga tko u svojoj zemlji nikada nije proživio rat, a humanitarno volontiranje samo bi olakšalo posao pokretačima ratova, učinivši "započinjanje ratova privlačnijim i vjerojatnijim".

Pristup Crvenog križa - potpuno pogrešan

Dunant je naposljetku dobio Nobelovu nagradu za mir, a njegova su načela ušla i u Ženevsku konvenciju, ali njegovo "nasljeđe teško da je učinilo rat manje okrutnim". U doba bitke kod Solferina, "gotovo sve su žrtve bile vojnici; danas UN procjenjuje da su 95% ratnih žrtava civili". Nakon 15 godina izvještavanja s poprišta humanitarnih napora, Linda Polman sklona je složiti se s Florence Nightingale. Humanitarne su krize uvijek rezultat političkih okolnosti te je apolitični pristup kakav zagovaraju Crveni križ i njegovi sve brojniji nasljednici duboko pogrešan. Već je Nightingale upozorila da humanitarni radnici u sukobima preuzimaju ulogu "dobavljača: humanitarizam olakšava zaraćenim stranama brojne terete ratovanja (administrativne i financijske), umanjujući zahtjevnost vladanja za vrijeme borbe, režući troškove skrbi za žrtve i pribavljajući hranu, lijekove i logističku podršku koja drži vojske u pokretu". U najekstremnijim slučajevima humanitarci mogu postati suučesnici u zločinima, kao u Drugom svjetskom ratu kada su pomagali zatočenicima koncentracijskih logora, prešutjevši svijetu istinu o njihovim patnjama.

Gourevitch nabraja niz srodnih knjiga objavljenih u posljednjih 15-ak godina koje su prethodile Polmaničinoj oštroj kritici humanitarne industrije, a napisali su ih redom razočarani veterani dobrotvornih misija: "Zločini gladi" Alexa de Waala, "Cesta za pakao" Michaela Marena, "Osuđeni na ponavljanje?" Fione Terry, "Ležaj za jednu noć" Davida Rieffa. Iskustva i stil Polmanove posve su različiti; kao i u svojoj ranijoj knjizi "Nismo učinili ništa" o debaklima UN-ovih mirovnih misija, Polmanova gradi putopis sastavljen od niza anegdota, podcrtan polemičkim stavovima i snažnim crnohumorno-satiričkim nabojem. "Njezin je osnovni stav: J'accuse", a optužbe su usmjerene na sve strane: od cinizma i samodopadnosti koje humanitarcima služe kao obrambeni mehanizmi, preko njihova bespogovornog plaćanja poreza diktatorima i gospodarima rata u Liberiji i Somaliji ili čak osiguravanja "logističke infrastrukture za etničko čišćenje (u Bosni)" do uloge novinara koje agencije za pomoć iskorištavaju "da preuveličavaju krize kako bi potaknuli prikupljanje sredstava", često prikazujući događaje izvan odgovarajućeg povijesno-političkog konteksta. Polman je zabrinuta da novinari, zbog svoje velike ovisnosti o humanitarcima na terenu, dobivaju iskrivljene informacije i o počiniteljima i o žrtvama i njihovim pomagačima. Pritom, potreseni katastrofama, zaboravljaju na objektivnost i nekritički prihvaćaju verziju događaja koju im serviraju humanitarci.

Od katastrofe do katastrofe

Maren i de Waal u svojim se knjigama više bave ekonomskim potresima koje izaziva pomoć: jagma oko ugovora za čak i najbeznadnije projekte, turbulencije na lokalnim tržištima, učvršćenje moći ratnih vođa i "stvaranje posve novih kriza za njihove žrtve". Naposljetku, tvrdi de Waal, "hitna pomoć oslabljuje vlade koje je primaju, podrivajući njihovu pouzdanost i potkapajući im legitimitet". Polman je, ocjenjuje Gourevitch, manje strpljiva i više populistički nastrojena, ali ništa manje oštra, a najviše je smeta neodgovornost humanitarnog biznisa čiji djelatnici, "kružeći od katastrofe do katastrofe ... u svojim bijelim Land Cruiserima, uspijevaju preuzeti zasluge bez prihvaćanja krivnje, kao da je humanitarizam sam svoj alibi".

Gourevitch se vraća Biafri, podsjećajući da je nakon tamošnje tragedije humanitarizam postao uobičajen odgovor zapada na ratove i prirodne katastrofe, a zatim i "opravdanje za zapadnjačko ratovanje". De Waal je pokret začet u Biafri nazvao "humanitarnom internacionalom", a priču o zračnom mostu njegovom utemeljujućom legendom. Za Biafru su se založile svjetski slavne osobe od Johna Lennona do Jean-Paula Sartrea, a iako je zapadna pomoć jamačno spasila mnoge, njezina moralnost ostaje vrlo dvojbena. 1970. godine odcijepljena se državica konačno vratila u okrilje Nigerije te se predviđeni genocid nikada nije ostvario. "Da nije bilo zapadnjačkog milosrđa", tvrdi Gourevitch, "nigerijski građanski rat zasigurno bi završio mnogo ranije." Humanitarna internacionala, međutim, nije imala vremena za etička promišljanja jer su u svijetu čekale nove krize kojima je trebalo priteći u pomoć, poput one u Bangladešu.

Michael Maren s humanitarnim je radom započeo 1970-ih u sklopu Mirovnog korpusa (Peace Corps). Isprva je to vidio kao priliku da se stanovnicima Trećeg svijeta konačno pristupi s poštovanjem, no uskoro se zapitao "kakvo je to poštovanje, slati klince sa zapada da starijim ljudima iz drevnih ratarskih kultura govore kako se bolje hraniti". Vidjevši svoje kolege kako aktivno i svjesno pomažu u provođenju štetnih politika, Maren ih je počeo promatrati "kao novu vrstu plaćenika: vojnike u službi nesreće".

Kušnja taštine

Gourevitch se pita "zašto humanitarci tako spremno odbijaju svaku odgovornost za negativne posljedice svog djelovanja". Objašnjenje traži u knjizi eseja "Suvremene hitne situacije" (2010.) koju su uredili Didier Fassin i Mariella Pandolfi. Jedan od autora u knjizi, Craig Calhoun, tvrdi da ljudi koji su izgubili vjeru u poboljšanje čovječanstva putem političkih i ekonomskih promjena u humanitarizmu vide "moralno čist i izravno dobar način reagiranja na patnje u svijetu". Profesor prava na Harvardu David Kennedy napisao je u svojoj knjizi "Tamna strana kreposti" (2004.): "Humanitarizam nas navodi na kušnju taštine, na idolatriju prema svojim namjerama i navikama, na uvjerenje da znamo više nego što uistinu znamo o svemu onome što pravednost može biti." Maren, koji humanitarizam smatra jednako štetnim kao kolonijalizam i neusporedivo neiskrenijim, zaključio je da nikoga od nas nije briga za žrtve, već isključivo za dokazivanje vlastite vrline, citirajući stihove somalijskog pjesnika Alija Dhuxa:

"Čovjek se trudi pomoći ti da nađeš izgubljene deve. Radi na tome neumornije i od tebe, Ali zapravo ne želi da ih ikada nađeš."

Gourevitch u završnom dijelu teksta pripovijeda o vlastitim iskustvima iz svibnja 1996. godine, kada je boravio u gradu Kitchangi u pokrajini Sjeverni Kivu na istoku Konga, koji se tada još zvao Zair. Nizozemski ogranak Liječnika bez granica pretvorio je tamošnju učionicu u improviziranu operacijsku salu za preživjele Tutsije koje je nekoliko dana ranije masakrirala banda Hutua iz jednog od izbjegličkih logora koje je UN postavio na granici Ruande i Konga nakon genocida u Ruandi. Ti su logori, osobito oni u Gomi, postali "krajnji primjer iskvarenog humanitarizma - humanitarizma u službi ekstremne neljudskosti". Bilo je općepoznato da hutuanski génocidaires maltretiraju humanitarne djelatnike, bave se iznudama i prisvajaju poreze na pomoć, neometano nastavljajući s pokoljem Tutsija i napadajući čak i vozila nevladinih organizacija. Mnogi humanitarni djelatnici povukli su se s tog područja, shvativši da su i nehotice postali suučesnici počinitelja pokolja, ali su drugi spremno zauzeli njihovo mjesto. "Da će zbog logora izbiti novi rat bilo je očito daleko prije nego što je do njega došlo." 1994. godine vojska Ruande nahrupila je preko granice i potjerala izbjeglice natrag u domovinu, progoneći i ubijajući one koji su pokušali pobjeći zapadnije u unutrašnjost Konga. Humanitarci su se na vrijeme razbježali, a deseci tisuća mrtvih "bili su krajnja cijena logora, cijena koju i danas plaća kongoanski narod" koji još uvijek ugrožavaju ostaci hutuanske ekstremističke vojske.

Suučesništvo u zločinima

Tadašnja visoka povjerenica UN-a za izbjeglice Sadako Ogata u svojoj je knjizi "Burno desetljeće" nastojala opravdati humanitarizam, skidajući s njegovih djelatnika svaku odgovornost za posljedice njihovih aktivnosti. Njezin je visoko pozicionirani suradnik na izvješća o događajima u hutuanskim logorima lakonski izjavio: "Da, bilo je pogrešaka, ali mi nismo odgovorni." Gourevitch se čudi što su Ogatini izgovori promaknuli pažnji Linde Polman, koja je na slične izjave ipak primjereno reagirala primjedbom da "nikad nijedan humanitarni djelatnik ili organizacija nije bila izvedena pred sud zbog svojih neuspjeha ili pogrešaka, a kamoli zbog suučesništva u zločinima koje su počinili pobunjenici i režimi". Kada humanitarne misije urode katastrofom, njihovi izvršitelji "pišu vlastita izvješća", a eventualne ih kasnije istrage naprosto izostavljaju iz priče. UN-ov izvještaj o genocidu u Kongu 1993.-2003., objavljen 2010. godine, ponovo je postavio pitanje odgovornosti za posljedice organizacije izbjegličkih logora na koje nećemo dobiti odgovor "dok god humanitarci uživaju potpunu nekažnjivost".

Gourevitch završava tekst primjerom dječaka kojeg su liječnici u Kitchangi spasili nakon što su mu brutalni Hutu-napadači gotovo odsjekli glavu. Dirljivi prizor izliječenog tinejdžera koji šeće školskim dvorištem bio je "humanitarni ideal u praksi, čist i nedvosmislen". No, još istog dana liječnici su rekli Gourevitchu da su, kako bi se osigurali i dokazali svoju neutralnost, bili prisiljeni liječiti i pripadnike neprijateljske strane. To ga je ponukalo da se zapita: "Da nije bilo humanitaraca, bi li tom dječaku uopće bili potrebni?"

nacional.hr