Ne znaju gdje su izgubili više od 1.000 atomskih bombi

pečurka

Bila je to totalna sprdačina. Ove godine navršava se pola stoljeća od najnovijih slučajeva gubitaka američkih atomskih bombi iz razdoblja između 1950. i 1968., koji su se vodili pod kodnim nazivima "slomljene strijele".

Jedan od najluđih incidenata dogodio se 1965. kada je posada američkog nosača zrakoplova USS Ticonderoga uspjela izgubiti nuklearnu bombu tipa B43.

Nosač zrakoplova USS Ticonderoga sudjelovao je sa svojih stotinjak borbenih zrakoplova u Vijetnamskom ratu koji se upravo zahuktavao. Početkom jeseni zaputio se prvo u američku vojnu pomorsku bazu u zaljevu Subic na Filipinima, a odatle 30. studenog 1965. zaplovio prema bazi Yokosuka u Japanu. I kad su bili na 130 kilometara od japanskih otoka Ryuku, kapetan je napravio nešto što mu sigurno nije izgledalo lijepo u životopisu.

Tijekom treninga 5. prosinca 1965. zapovijedio je svojoj posadi da jedan od njihovih lovaca bombardera A-4E Skyhawk izvedu iz hangara broj dva i odguraju ga na rampu za lansiranje.

A ovi su to učinili tako stručno da su ga slučajno odgurali preko ruba 271-metarske palube te onda nemoćni i u očaju promatrali kako bombarder skupa s poručnikom Douglasom M. Websterom u kabini i atomskom bombom u spremištu za bombe tone na dubinu od gotovo 5000 metara. Nastala je strašna panika.

Avion nisu nikad uspjeli locirati, a o razmjerima sve sile drugih problema s kojima se kapetan suočio svjedoči to što se o incidentu desetljećima najstrože šutjelo. USS Ticonderonga bio je slavom ovjenčani nosač zrakoplova koji se žestoko tukao i pobjeđivao u ratu s carskim Japanom u Drugom svjetskom ratu.

Bitno manje je slavan, međutim, ostao po tome što je upravo taj nosač zrakoplova jednu godinu ranije pohitao u pomoć razaraču USS Madoxxu u zaljevu Tonkin u Vijetnamu, navodno zato što su ga napali sjevernovijetnamski patrolni čamci, a to se vrlo brzo, prema svjedočenjima mnogih iz američkih vojnih i političkih krugova, pokazalo kao iskonstruirani napad i povod za početak rata u Vijetnamu. Prema tvrdnjama nekih poznavatelja povijesne materije, tijekom Hladnog rata zabilježeno je više od 1000 gubitaka atomskih bombi.

A da je još sreće, pa da SSSR o vlastitim gubicima nije šutio pod prijetnjom strijeljanja ili da Rusija sa svoje strane objavi podatke iz tog dijela povijesti...

Atomska bomba koju je posada USS Ticonderonge uspjela izgubiti sama po sebi i nije bila toliko problematična. Ona jest bila teška gotovo jednu tonu, duga četiri i promjera pola metra, te snage možda i do jednog megatona, a to bi bilo ravno snazi oko 65 bombi bačenih na Hiroshimu.

Pravi je problem bio taj što bi vijest o tome bila dokaz da je vojska SAD-a u vode oko Vijetnama slala i zrakoplove s nuklearnim bombama, kao i to da je barem jedan nosač zrakoplova imao namjeru pristati u neku od pomorskih baza u Japanu samo 20 godina nakon Hiroshime i Nagasakija.

U uvjetima Hladnog rata na svojem vrhuncu otkriće takvog jednog događaja u javnosti bilo bi krajnje opasno. I zbog Japana, ali još i više zbog vjerojatne reakcije SSSR-a. Gubljenja atomskih bombi tijekom Hladnog rata bilo je, inače, mnogo diljem svijeta te se o njima zapravo nikad nije prestalo govoriti i pisati.

Na službeno priznanje američkog ministarstva obrane svjetska javnost morala je čekati, međutim, sve do rujna 2013., kad je Washington priznao 32 slučaja koje je vojni i politički vrh nazivao "slomljena strijela". To je bio naziv za neželjene događaje s nuklearnim oružjem, bojevim nuklearnim glavama ili nekima od njihovih komponenti, ali takvih koji nisu predstavljali rizik izazivanja nuklearnog rata.

No američki istraživački novinar Eric Schlosser, koji se bavio i povijesnim istraživanjima, iste je godine u svojoj knjizi "Command and control" uzvratio da je broj od 32 izgubljene bombe smiješno mali.

To je obrazlagao prvo mnoštvom dokumenata iz Pentagona koji su govorili o "slomljenim strijelama" iz razdoblja između 1950. i 1968., a kojih se otrovno novinarsko zabadalo dočepalo, ali i zakonom velikih brojki. U godinama u kojima je hladni rat bio na vrhuncu, znači od kraja 50-ih do sredine 60-ih, američki su bombarderi na pojedinim svjetskim zračnim koridorima kružili 365 dana godišnje, 24 sata na dan, sa svojim vojnim nuklearnim arsenalom.

To je i sam redatelj Stanley Kubrick iskoristio u filmu "Dr. Strangelove ili: Kako sam naučio ne brinuti i zavolio bombu", ljutoj satiri iz noćne more na račun Hladnog rata. A ni SSSR sa svoje strane nije zaostajao za genijalnim idejama sličnog tipa koje su s istoka i zapada kombinirane činile poziciju "uzajamno osiguranog uništenja", što je, kao, trebalo i jedne i druge odvratiti od započinjanja nuklearnog rata, jer su mogli biti sigurni da bi takav rat mogao dovesti jedino do toga da temeljito i podjednako stradaju obje vojne supersile.

Zato su i SSSR i SAD svake sekunde tijekom tih jezivih godina u punoj pripravnosti u bombarderima, brodovima, podmornicama i na projektilima imali tisuće nuklearnih bombi. U tom svjetlu sasvim se racionalnom čini Schlosserova računica da je i mali broj zrakoplovskih, brodskih i raznih drugih nesreća morao značiti realno veliki broj izgubljenih atomskih bombi diljem svijeta. I da ih je bilo sigurno i više od 1000 koje nikad nisu pronađene.

Iz tog mnoštva, jedan od najpoznatijih, najstrašnijih i nazloglasnijih incidenata dogodio se 5. veljače 1958., i to samo 20-ak kilometara od američkoga grada Savannah u saveznoj državi Georgiji, čijih 100.000 stanovnika nije imalo pojma što im prelijeće iznad glave sve dok to nešto nije palo u ušće rijeke Savannah nizvodno prema moru.

Howard Richardson, Bob Lagerstrom i Leland Woolard te su noći u bombarderu Boeing B-47 Stratojetu imali tajnu vježbu simuliranja nuklearnog udara na sovjetski grad. Kako se ponekad događaju nesreće, malo prije ponoći njihov je B-47 na visini od 11.000 metara zakačio lovački zrakoplov F-86 koji je isto sudjelovao u vježbi. I dok se lovac kako-tako izvukao, njihov je bombarder s teško oštećenim krilom počeo padati.

Trojica u bombarderu nekako su uspjeli doletjeti do lokalne vojne baze, triput su pokušali sletjeti, ali s hidrogenskom bombom 100 puta snažnijom od "Little boya" koji je poharao Hiroshimu to nije bilo moguće. Stoga je bojnik Richardson oko ponoći izbacio bombu u ušće rijeke Savannah kako bi konačno slijetanjem na vojni aerodrom spasili žive glave.

I tu su počeli problemi. Vojska je istog trenutka osigurala cijelo područje. Poslala je ronioce, stručne timove, puna dva mjeseca tragali su za bombom, da bi nakon mrcvarenja po hladnom i tmurnom vremenu 16. travnja 1958. zaključili da je "bomba nepovratno izgubljena", ali da je vjerojatno ukopana oko 15 metara duboko u tlo i ne predstavlja nikakvu opasnost jer ionako nije na sebi imala montirani detonator.

Povjesničar Douglas Keeney nedavno je ismijao takve tvrdnje pozivajući se prvenstveno na svjedočenje odgovornih za umalo katastrofalan događaj pred američkim Kongresom iz 1966. Prema dokumentu s kojega je nedavno skinuta oznaka tajnosti, oni su pod strogom zakonskom odgovornošću izjavili da je bomba imala i uranski i plutonijski dio, a to znači da je bila sprema za detonaciju.

Da je takva jedna bomba eksplodirala, opisivao je Keeney, vatrena kugla tijekom eksplozije imala bi čak dva kilometra u prosjeku. Takva bomba predstavlja strašnu opasnost i za ljude i za okolnu prirodu i bez termonuklearne eksplozije. Bomba u sebi sadrži i 200 kilograma TNT-a kao okidač za plutonijski upaljač. Da se ne spominje litij, berilij i obogaćeni uran, koji su sposobni nemjerljivo zatrovati okolni kraj ako se bomba ikad raspadne uslijed korozije ili na neki drugi način. Pored svega, tu je i opasnost od brojnih terorističkih skupina, dovoljno beskrupuloznih i fanatičnih da ne prezaju ni od uporabe takvih sredstava ako bi ih se dočepali.

Naravno da su i Sovjeti imali jezivih problema s gubljenjem najgorih oružja koje je čovječanstvo stvorilo. Kremlj je ipak uživao povlasticu vladavine bitno represivnijim metodama, kojima je uspješno zataškavao veliku većinu svojih svinjarija.

Na misiji uz obale Grenlanda sovjetska podmornica K-278 Komsomolets 4. kolovoza 1989. ronila je na dubini od 325 metara kad je došlo do kratkog spoja u upravljačkoj kabini. Posada nije na vrijeme uspjela zaustaviti požar koji se električnim kabelima proširio podmornicom i izazvao iskakanje pogonskog nuklearnog reaktora te posadi nije preostalo drugo nego izroniti na površinu i spašavati se. Većina ih se i spasila. Ukupno 25 mornara i jedan od časnika izvukli su žive glave, a četiri su časnika, skupa s podmornicom, potonuli na 1700 metara dubine, i to 250 kilometara od norveškog Medvjeđeg otoka. U podmornici su bila i dva torpeda s nuklearnim bojevim glavama.

Da situacija nije dobra postalo je jasno kad je ekspedicija iz 1992. primijetila da se trup podmornice raspukao u cijeloj dužini i razdvojio gotovo pola metra. A da je šteta katastrofalna, utvrdila je ekspedicija iz 1994. koja je primijetila curenje radijacije iz jednog od dva torpeda. I Amerikanci su imali svoju blamažu s podmornicom. USS Scorpion je 22. svibnja 1968. bio na povratku u Norfolk u Virginiji nakon tromjesečne vojne vježbe u Mediteranu kad je na oko 500 kilometara od Azora jednostavno iščeznuo.

Pentagon je posumnjao da je riječ o nekakvoj sovjetskoj intervenciji, ali su ubrzo pronašli olupine podmornice na više od 3000 metara dubine. Od dva nuklearna projektila nije bilo ni traga. More je progutalo i dvije nuklearne bombe koje je 28. srpnja 1957. izbacila posada transportnog zrakoplova C-124 kako ne bi izginula jer su im usred leta otkazala dva motora.

Jedini način da uspiju doletjeti do zrakoplovne baze Dover u državi Delaware bio je da ih izbace prije nego što stignu do Atlantic Cityja. Bombe, naravno, ni taj put nisu pronađene. U većini takvih slučajeva ipak je, barem kako se čini, bila riječ o bombama bez instaliranih upaljača. No 24. siječnja 1961. bombarder B-52 letio je iznad Goldsboroa u Sjevernoj Karolini s dvije bombe koje su bile opremljene za detoniranje.

U jednom trenutku posada je primijetila curenje iz goriva u jednom od krila, da bi se krilo ubrzo sasvim raspalo, zrakoplov planuo i počeo padati. Bombarder se raspao, procjenjuje se, na visini između 3000 i 600 metara te su bombe jednostavno ispale. Bile su, doduše, opremljene padobranima te se jednoj padobran i otvorio. Tu je bombu vojska bez većih problema ubrzo i našla, ali je zato padobran na drugoj potpuno zakazao. Bomba je svom snagom tresnula u tlo, raspala se koliko je to uopće bilo zamislivo i vojska je sljedećih tjedana imala pune ruke posla tragajući za dijelovima.

Najveći dio je i našla, ali ne i ono najbitnije, uransku jezgru, za koju se procjenjuje da je potonula u močvarno tlo do dubine od 50 metara. Na tom području i danas vrijedi posebna građevinska regulativa da svatko tko namjerava graditi u građevinskoj dokumentaciji mora priložiti i dozvole od vojske kako se ne bi dogodilo da netko slučajno uspije doći do vojno, sigurnosno i politički krajnje opasnog materijala.

Patroliranje bombarderima B-52 opremljenima nuklearnim glavama 365 dana u godini tijekom Hladnog rata bilo je opasno i, iz današnje perspektive, posebno nepromišljeno, prvenstveno zbog jednog tehničkog rizika. Riječ je bila o dugim letovima, toliko dugima da su se bombarderi morali puniti gorivom u zraku. To je već samo po sebi vrlo osjetljiv manevar, a posebno kad vremenske prilike nisu bile baš najbolje i kad bombarder nosi nuklearne bombe.

U siječnju 1966. bombarder B-52 sa sedam članova posade i četiri hidrogenske bombe B28RI uzletio je iz Sjeverne Karoline kako bi preko Atlantskog oceana i Mediteranskog mora patrolirao do SSSR-a te se potom istim putem vratio. Planeri puta su predvidjeli da B-52 gorivom napuni iznad Španjolske zrakoplov tanker KC-135 te da to ponovi i na povratku. Prvi put je sve prošlo uredno, ali na povratku, iznad mjesta Palomares u Almeriji, 17. siječnja 1966. oko 10 ujutro zrakoplovi su se sudarili.

Bojnik Larry G. Messinger opisivao je poslije da su bili malo prebrzi u odnosu na tanker, počeli su usporavati i odjednom je "pakao eksplodirao". Eksplozija se vidjela kilometrima daleko. U KC-135 poginuli su svi, a u B-52 trojica od sedmorice. U dvjema hidrogenskim bombama pri udaru je eksplodiralo konvencionalno eksplozivno punjenje koje je radioaktivni dio bombi rasulo kilometrima po jugu Španjolske. Jedna je pala potpuno neoštećena i nju je američka vojska pronašla lako i brzo, ali u potragu za četvrtom moralo je poći čak 27 raznih brodova i podmornica američke vojske.

Nakon tri mjeseca potrage pronašli su i četvrtu bombu.

Priča koja po relativno sretnom završetku odudara od više od 1.000 onih u kojima nuklearne bombe i projektili nisu pronađeni, zanimljiva je zato što je ključnu ulogu u pronalasku odigrao lokalni ribar Francisco Simo Orts, koji je prvi spazio bombu duboko u moru uz obalu i to javio američkoj mornarici. Hidrogensko razorno čudovište naposljetku su uspjeli zakačiti kabelom, izvući na površinu i otpremiti u SAD, ali je nakon toga ribar tražio svoju nagradu koja je, prema pomorskim zakonima, trebala iznositi najmanje jedan posto, nekad i dva ili i više posto.

A kako je vrijednost bombe bila čak dvije milijarde dolara, na sudu u New Yorku je tražio najmanje 20 milijuna dolara. U postupku ga je zastupao, ni manje ni više, nego bivši glavni državni tužitelj SAD-a Hebert Brownell. Zračne snage SAD-a naposljetku su se s ribarom uspjele nagoditi, ali javnost nikad nije doznala za koji iznos.

express.hr