Sanjajući Palestinu

en face

Palestine News Network izvještava o destak ozljeđenih, pretučenom starcu od 78 godina, u prosvjedima na Zapadnoj obali. Ništa nova. Što se više ima reći o izraelsko – palestinskom sukobu? Pisali smo o povijesti sukoba, o palestinskim UN nastojanjima, industriji holokausta, o umjetnicima koji su ovu dugu zamršenu priču stavili unutar korica stripova. Postoji još jedna priča koju valja spomenuti.

Lutala sam bespućima ovogodišnjeg Interliebera (koja baš i nisu bespuća), u potrazi za nečim što će mene pronaći. Znate već, one knjige koje viču kupi me, izviruju i šarmantno namiguju svojim naslovima, ilustracijama na koricama. Tako sam na jednom štandu ugledala tamnoplavo ispisane dvije riječi. Sanjajući Palestinu. Rijetki su trenutci kada sam se više pronašla u nekom naslovu. Nije ni potrebno napisati kako sam knjigu odmah kupila. Radi se o devet godina starom romanu Rande Ghazy, koja ga je napisala kao petnaestogodišnjakinja.

Ghazy je rođena u Italiji, živi u Milanu. Roditelji su joj Egipćani koji su par godina prije njena rođenja doselili u Italiju. Kako je petnestogodišnja djevojka odlučila napisati priču o dalekoj zemlji u kojoj nikada nije bila, o patnjama ljudi koji joj nisu u krvnom srodstvu, koji joj nisu prijatelji, koje ne poznaje? U toj dobi glavne dileme su uglavnom kako napakostiti roditeljima, svidjeti se dečku iz susjedne klupe, ili pak novi filmovi Tere Patrick. Ali Randina je priča posve drugačija. U posveti na početku knjige ona se zahvaljuje sestrama koje su joj pomogle da ispiše 190 mukotrpnih stranica, prijateljima koji su je podržavali, te ocu koji ju je, kako piše, naučio da su Palestinci naša braća i da njihova patnja mora doći kraju. Odmalena je slušala priče o nepravdi na Istoku i nije htjela da dozvoliti da se zadrže u njenoj glavi samo u proputovanju od jednog do drugog uha. Htjela je nešto učiniti, pokazati kako joj je stalo. S petanest godina nije mogla otputovati u Palestinu i boriti se, nije imala novca koji bi mogla poslati za pomoć.

Odlučila je pisati i njeno oružje postale su riječi. Tako se rodila priča o skupini prijatelja, Palestinaca koji ostaju bez roditelja, tijekom niza bombardiranja palestinskih naselja od strane Izraelaca. Od Valida, djeteta ulice, do Ibrahima, mirotvorca, zajedno odlučuju proživjeti teška vremena krvavih odmazdi, bombaša-samoubojica, etničkog čišćenja. Iako Ghazy kaže da je sve izmišljeno, osim dijelova koje je posudila iz napisa iz tiska, roman na trenutke djeluje bolno istinito. Stil pisanja je iznenađujuć, jer se Ghazy igra s poezijom i dosta slobodno pristupa formi romana. Tako nakon dugačkih pasusa dijaloga slijede ulomci narativne poezije, pisani slobodnim stihom. Možda nije najsretnija kombinacija, ali to nikako nije bitno u vezi ovoga romana. Na stranu valja staviti samu formu, pa čak u nekim trenutcima i sadržaj. Naime, neki dijelovi su previše patetični i stereotipni, ali u obzir valja uzeti činjenicu da se radi o petnaestogodišnjoj spisateljici. Ghazy danas tvrdi kako je ovaj roman bio izuzetno ljutit, impulzivan, i mnogo je stvari o kojima danas razmišlja uviđavnije i objektivnije. Ljutitost, impulzivnost i pristranost ono su zbog čega je roman doživio brojne negativne kritike, a u Francuskoj su ga čak htjeli zabraniti.


openlibrary.org

Ghazy se pripisivao antisemitizam, te ju se prozivalo zbog opisivanja Palestinaca kao bespomoćnih žrtava izraelske opresije. Elie Wiesel je sa svojom pristranošću prodao milijune knjiga, zaradio Nobela i nitko mu nije pokušao zabraniti knjige. A on nije petnaestogodišnje dijete lišeno različitih životnih iskustava koja omogućuju uspoređivanja i kritička rasuđivanja. Ta činjenica pridonosi ukupnoj skici stvarnosti izraelsko palestinskog sukoba. To je još jedna stvar zbog koje smatram da roman Sanjajući Palestinu ne bio bio dobar da nije toliko ljutit i provokativan. Osjećaj koji pruža onaj je koji možete zamisliti kako se rađa i raste u palestinskoj djeci svakoga dana. Ljutnja, beskrajna ljutnja, nemir, neizdrživi nemir. Roman vrišti za mirom, za dugo željenom pravdom. Nema mira bez pravednosti, ponavlja se kroz čitavu priču. Unatoč svim nedaćama, junaci romana pronalaze snage za smijeh, zabavu, ljubav.

mapa

Pojavljuje i ljubav između Palestinca i Izraelke, ali ona dakako nema budućnosti zbog predrasuda i zakona koje su donijeli i nametnuli odrasli. Nekako se, između redaka očaja i besmislenosti rata, pojavi malen, bezazlen trenutak gledanja mjeseca i osmijeh na usnama. Lijepo to kazuje jedan od upečatljivijih citata; Smijeh pripada jakima, a ne slabima, radost je sidro našeg spasa. Iako radosti ima, spas ne dolazi i čitava priča završava tragično. Ostavlja vas vrišteći za mirom. Zapanjujuće je kako petanestogodišnjakinja toliko duboko može proživjeti nesretne sudbine drugih ljudi. Tjera vas da razmislite što vi možete učiniti, da reagirate u svojoj okolini, širite glas. Jer, kako su opisuje na početnim stranicama svijet ionako ne mari – ni najmanje, jedan mrtvac više ili manje, to su samo brojke, razumiješ, samo brojke, i sve što oni kažu je 'kakva šteta', a možda ni to, jer su previše zaposleni pa samo promijene program, jer u biti sve to nije važno, nije to njihova bitka nego palestinska, nije to bitka ovog svijeta koji gleda televiziju.

Ono što se događa drugim ljudima, ma gdje god bili, tko god bili, trebalo bi nas se ticati. U tome je uspjeh i ljepota romana Sanjajući Palestinu. Randi Ghazy bilo je stalo. Reagirala je. Ona nas vraća na onu osnovnu emociju, osjećaj solidarnosti i povezanosti s drugim ljudima. To je mnogo više od onoga što većina nas može reći za sebe. Nakon što sam pročitala knjigu, požurila sam upaliti laptop i napokon napraviti nešto što već dugo imam na umu, a uvijek nekako naiđu druge obveze. Prije dva mjeseca napravila sam upitnik među kolegama i kolegicama, o važnosti nezavisnosti Palestine, te sam neke izjave odlučila staviti u mali video podrške. Nije puno, nije ništa novo, ali za san Palestini ponekad znači čitav svijet.

Ivana Perić [ drugacije.hr ]