Prisilom do domoljublja

Nacrt zakona o "domoljubnom odgoju" već je u postupku prihvaćanja u ruskoj Dumi i pitanje je trenutka kada će biti usvojen. Poznati ruski pisac Viktor Jerofejev to komentira za DW.

Što gore - to patriotskije. Što bliže ratu - to više poziva na samopožrtvovnost. Što je veća geopolitička usamljenost - to gnusnija državna retorika posebnog puta i posebne duhovnosti. U Rusiji, gdje se povijest vrti u krug, tako je bilo oduvijek. Trenutni porast patriotizma je već viđen u najmanju ruku tri puta, ako računamo patriotske kampanje Nikolaja Prvoga, Aleksandra Trećeg i Staljina.

Nova parlamentarna ideja kodifikacije ruskog patriotizma nije tek želja da se Rusija konačno pretvori u vojnu tvrđavu, da se ogradi zidom i da se zabrave sva vrata. To kao da je ljubavni poziv u Prokrustovu postelju uobičajenog, ovog puta patriotskog totalitarizma.

Devedesetih godina prošlog stoljeća Rusija je prolazila kroz svojevrsnu zakonodavnu zbrku s obzirom da se ni zemlja ni pojedine osobe nisu mogle odlučiti za to što je važnije - birokracija ili sloboda. Okrenuvši se Zapadu, gdje je čovjek mjera svih stvari, tadašnja Rusija je to rješenje također vidjela kao svoj ideal. Misao Jamesa Joycea da ne bi baš umro za Irsku, da je bolje da Irska umre za njega, odavno se u Europi iz ironične književne krilatice preobrazila u političku realnost. A u Rusiji je vrijeme krenulo unazad, čak ne više u prošlost već u tamnu vječnost. Ukoliko bismo Joyceovu misao primijenili na rusku stvarnost, već sada bi je dočekali kao vrhunac rusofobije.

Napokon, svi mi - inteligencija, srednja klasa, liberalne stranke, tadašnji studenti - jesmo krivi jer smo zanemarili silu vraćanja u vječnost. Tada smo slijedili ideju oslobođenja, ali koga valja osloboditi i zašto - izgubilo se u magli. U isto vrijeme su razbojnici i nasilnici dijelili kolač, on je sav dopao silnoj vlasti.

Isto tako, pobjeda države nad čovjekom u ХХI. stoljeću ne može ne biti avetinska. Razvijene tehnologije, svijest oblikovana video-clipovima, sve to drobi državno mišljenje. Državi ostaje da pribjegne fundamentalnim ideologijama ako želi biti jača od čovjeka.

Putinova Rusija sebe je sazdala na patriotizmu - onako kako ga ona razumije. Ipak, te ideje su mnogo slabije od onih iz vremena komunizma koji je imao tendenciju da se širi u bijedi mnogih zemalja i tako postao svjetska pojava. Patriotizam je ograničen na jednu zemlju. Sadržaj mu je imperijalan uz dodatne pretenzije na sfere državnog interesa unaokolo. Njegovo širenje je moguće tek kod istih predstava o gospodarenju države nad društvom u nekim zemljama Afrike ili Latinske Amerike, dijelom i Kine, ali tamo postoji mjesna verzija nacionalizma koja se ne miješa u ruski svijet.

Udubimo li se u tekst nacrta zakona o patriotskom odgoju, vidljivo je da su to mrtva slova koja su ispisali mrtvi ljudi i neće dati ništa osim suprotnog efekta u odnosu na predsjednika, državu i državne strukture. Što će se dogoditi? Proklizavanje zemlje u bunt, koji će izbijati čas tamo, čas ovamo, od kamiondžija do protestnih šetnji… Na tome se okliznuo i Aleksandar Treći sa svom svojom ogromnom carskom masom i odveo Rusiju u revoluciju.

Zašto govorim o mrtvoslovlju, o mrtvim riječima? Zato što one proturječe ljudskoj biti. "Loš je zadah mrtvih riječi", napisao je Nikolaj Gumiljev. Želeći odgojiti za patriotske osjećaje, autori zakonodavnog projekta stavljaju znak jednakosti između državnog patriotizma i ljubavi prema domovini, predanosti zavičaju. No, svima bi trebalo biti jasno da se ljubav ne odgaja, a ni predanost. Moguće je nekome uliti strah ili ga zastrašiti nasiljem. Ali ljubav se sama od sebe rađa, ona ne sluša savjete odgojitelja.

U tom smislu je ljubav prema zemlji slična spolnoj ljubavi. "Strpljen - spašen", to je svakodnevni zahtjev države upućen stanovništvu. I ne samo države. Ideološki oklopni vlak Ruske pravoslavne crkve svom snagom gura štiteći vlast. Patrijarh istupa protiv ideje čovjekopoklonstva, koju je sam izmislio i koju je on locirao u svjetskom liberalizmu.

Patriotski totalitarizam, koji sve svodi na ideju zaštite države s oružjem u rukama ili bez njega, bit će praktično nemoguće začeti. Ne hvataju se na to žive ljudske želje, mrtve riječi čak zamrzavaju svaki društveni život. I to zamrzavanje će biti imitacija, zastoj se mora prikazivati kao izljev strasti između naroda i države.

Nekakva, recimo, politička bezazlenost naroda pružila je državi mogućnost da privuče sljedbenike Kremlja i Novorusije. Ali Novorusija je prsla, a Kremlj je pao u depresiju. Sirija u sve veću neizvjesnost. Federalna televizija izlazi iz mode.

Državni patriotizam je posljednja klapa autoritarizma i prvi znak totalitarizma koji se nazire. Cilj mu je razbijanje bilo kakvog nezavisnog pokreta, vezivanje u čvor politike i kulture u predvečerje predsjedničkih izbora 2018. Iznuda patriotske ljubavi po svojoj biti je bliska neotesanom nasilju koje u pamćenju ostavlja jedino omrazu.

Viktor Jerofejev | DW