U naredna dva posta ću se baviti islamom i zapadom u vidu njihovog civilizacijskog sukoba. U prvom će biti sažet razvoj današnjih radikalnih, militarističkih organizacija koje proizlaze iz islama.

Početci Islama

Islam je monoteistička, abrahamska religija (uz judizam i kršćanstvo) nastala u 7.stoljeću pod osnivačem Muhamedom, posljednjim u nizu proroka kojeg Muslimani ubrajaju među većinu biblijskih starozavjetnih i novozavjetnih proroka. Muhamed je bio prorok preko kojeg je Allah objavljivao Kur`an, ali i državnik i vojskovođa koji je vodio prvu zajednicu muslimana u ratu i miru. Već od samih početaka islam nije bio samo religija, već i društveni pokret, a od Muhamedovog preseljenja iz Meke u Medinu, islam je postao i država. Kako bi obranio i proširio novonastalu državu u Medini, Muhamed je vodio borbu protiv svojih neprijatelja iz Meke i njihovih saveznika. 630. godine se vratio kao pobjednik u svoj rodni grad, a dojučerašnji ogorčeni protivnici su prihvatili islam i Muhamedovo vodstvo. Stoga, ovaj 'odlazak iz "nepobožne" sredine kako bi se povela borba i srušio nepravedan režim' je glavna misao vodilja svim islamističkim radikalima, budući da smatraju da tako slijede primjer poslanika Muhameda. Srednjovjekovni osvajački pohodi muslimana koje je započeo Muhamed su bili ratovi za širenje islamske države.

Stvari su se počele mijenjati od tada pa do danas, postepeno. Pojavljuju se islamistički pokreti i političke ideologije koje teže uvođenju šerijata, tj. islamizaciji svih državnih zakona i svih segmenata društva. Prvo pojavljivanje islamističke političke misli jest i u djelima muslimanskih autora iz 19. stoljeća, dok je masovni islamistički pokret rođen 1929. godine kada je mladi egipatski učitelj Hasan al-Bana (1906. - 1949.) sa skupinom radnika osnovao Muslimansko bratstvo.

Muslimansko bratstvo

Ovo bratstvo je najveće napore ulagalo u obrazovanje, ali je postojalo i paravojno krilo uključeno u političko nasilje u Egiptu 1949. To je dovelo do toga da je organizacija zabranjena nekoliko puta, a Hasan Al-Bana ubijen. Muslimansko bratstvo ima najviše zasluga za islamističke političke borbe na Bliskom istoku.

Muslimansko Bratstvo je inzistiralo na šerijatu, vjerskom zakonu koji uređuje sve aspekte ljudskog života uključujući politiku, ekonomiju, bankarstvo, trgovine, socijalna pitanja, hijerarhiju između spolovima gdje su žene znatno podređene muškarcima. Šerijatski zakoni propisuju i da je ženama zabranjeno raditi i školovati se, do osme godine moraju čitati Kur'an, moraju nositi burku, te su prisiljene štovati i niz ostalih propisa podređenosti u odnosu na muškarce. S vremenom i indoktrinacijom žena, same svojevoljno pristaju na ove zakone i takvom okruženju generacijama odgajaju svoje kćeri, misleći da je to jedini način provođenja vlastite vjere strogo osuđujući sve suprotno. Muslimanskom bratstvu koje je prvo inzistiralo na ovakvim zakonima, svakako nije odgovarala vlast koja je promicala sekularizam u državi. Nakon neuspjelog pokušaja ubojstva Gamala Abdela Nasera 1954. (političkog kandidata koji je promicao sekularizam) Muslimansko bratstvo je još jednom zabranjeno te je započela represija nad članovima organizacije. Utočište su dobili u Saudijskoj Arabiji čijem je gospodarstvu trebala obrazovana radna snaga, pa ih je to dovelo u neposredan kontakt sa vahabizmom kao državnom ideologijom te kraljevine.

Vehabiti

Vahabiti su radikalna militantna sekta nastala na Arapskom poluotoku u 18. stoljeću. Osnivač sekte, Muhamed ibn Abd al-Vahab rođen je u al-Ujajni u Nedždu (u današnjoj Saudijskoj Arabiji) 1703. godine. Temelj njihova učenja je da su muslimani njegovog doba (i kojih 600 godina ranije) uveli u religiju inovacije (bida) koje nisu postojale u doba Muhameda, te se time udaljili od istinskog monoteizma i postali krivci za "politeizam" (širk). Učenje su vehabiti širili naišlo je uglavnom na neodobravanje, no sklopio se savez između pustinjskih vladara i vjerskih fanatika koji vlada u Saudijskoj Arabiji do danas. Tijekom većine svoje povijesti dizali su pobune protiv Osmanskog Carstva i vršili pokolje muslimana neistomišljenika. Savršeno su se uklapali u tadašnje britanske planove te su zahvaljujući tome dobili dozvolu za osvajanje Arapskog poluotoka. 1938. je američka naftna kompanija Aramco tamo pronašla naftu, što je bio početak dugoročne strateške suradnje Sjedinjenih Država i Saudijske Arabije.

Glavne ideje sunitskog islamizma u bivšoj Jugoslaviji iznio je Alija Izetbegović (1925. - 2003.), prvi predsjednik Bosne i Hercegovine. Izetbegović nije izbjegao sudbinu većine islamističkih ideologa, pa je i on zbog svojih uvjerenja dio života proveo u zatvoru.

Međunarodni džihadistički pokret

Kada je 1979. Sovjetski Savez izvršio invaziju na Afganistan protiv socijalističkog "bezbožnog" režima izbila je islamistička pobuna. Sovjetske nade o brzom gušenju pobune su se izjalovile, te se njihova intervencija pretvorila u krvavi rat koji je po mnogočemu bio "sovjetski Vijetnam". Tu su bili Mudžahedini, islamski sveti ratnici koji su u sklopu hladnog rata podržali SAD, Pakistan koji je želio ostvariti utjecaj u Afganistanu i Saudijska Arabija koja je tu vidjela priliku za rješavanje svog ultraradikalnog elementa i širenje vahabizma. Domaćim mudžahedinima koji su pružlili otpor okupatorima pridružili su se i dobrovoljci iz raznih islamskih zemalja. U ovom sukobu do izražaja dolazi džihad - borba protiv zla i borba za ostvarivanje dobra koja se ne odnosi nužno na borbu fizičkim putem, nego i na duhovnu borbu. U džihadu muslimanima nije dozvoljen agresivan rat, ali im se naređuje obrana ako budu napadnuti. Istina jest da je termin džihad drugačije korišten u Kur'anu, te da je danas zloupotrebljen, stoga danas opravdano nosi negativan prizvuk u svim medijima izvan radikalnih islamskih struja.

Nakon povlačenja Sovjeta dio se mudžahedina vratio u svoje zemlje gdje su nastavili borbu protiv tamošnjih režima. Jedno od prvih bojišta bio je Alžir gdje je islamistički pokret dobio izbore, ali ih je vladajuća socijalistička stranka poništila pa je 1991. izbio građanski rat. Dio mudžahedina je također nastavio borbu na novim bojištima nastalima nakon pada komunizma poput Bosne i Hercegovine, Čečenije, Uzbekistana i drugih područja u Srednjoj Aziji i na Kavakazu.

Šiitski islamizam i Hezbollah

Šiitski islamizam kao revolucionarnu ideologiju utemeljio je Iranac Ali Šariati (1933. - 1977.) na temelju sljedbi Alije ibn Ebu-Taliba, koji je bio rođak i zet islamskog Poslanika Muhameda i otac Muhamedovih jedinih potomaka. Politika tradicionalno nije zanimala šiitski kler u Iranu budući da su živjeli u iščekivanju dvanaestog imama Muhameda al-Mahdija što je koncept sličan kršćanskom očekivanju Mesije. Šiitski islam se od sunitskog razlikuje i organizacijski, te ima hijerarhijski ustrojen kler na čelu sa ajatolasima koji imaju status sličan biskupima u katolicizmu.

Islamska revolucija u Iranu (poznata kao i iranska revolucija) odnosi se na niz prosvjeda i političkih promjena u Iranu (1977. - 1979.) i preobrazili su zemlju iz monarhije u islamsku republiku. Revolucija je snažno odjeknula i među libanonskim šiitima. Tamošnju šiitsku populaciju počeo je politički okupljati klerik Musa al-Sadr koji osniva sekulatnu organizaciju Pokret obespravljenih i paravojno krilo pokreta Amal. Organiziranje šiita pod islamističkom zastavom počelo je sredinom 1980-ih kada je uz iransku pomoć osnovan Hezbollah (Božja stranka) šiitska, pro-iranska, libanonska paravojna i politička organizacija.

Hezbollah je osnovan u jeku građanskog rata u Libanaonu koji je trajao od 1975. do 1990. kao izravan odgovor na izraelsku okupaciju (Izrael je 1982. izvršio invaziju na južni Libanon kako bi iz njega istjerao Palestinsku oslobodilačku organizaciju (PLO), tada uključenu u mnoge terorističke napade, dok danas priznaje državu Izrael). Izraelska okupacija, kao i ostali sukobi Izraela i arapskih država dio su neprekidnih Bliskoistočnih sukoba koji traju od osnutka židovske države Izrael (1948.) i njezine borbe za neovisnost sve do danas zbog nastojanja Arapa da stvore palestinsku državu na području Gaze i Zapadne obale.

Hezbollah je danas snažan i dobro organiziran, te je svojim djelovanjem utjecao na izraelsko povlačenje 2000. godine. Osim vojnog krila Hezbollah djeluje i kao snažna libanonska politička stranka te pruža i civilne usluge. Organizacija također vrlo veliku pažnju pridaje odnosima sa javnošću i medijima i pod svojom kontrolom imaju libanonsku satelitsku televizijsku postaju al-Manar, a čak se potpisuju i kao izdavači računalne igre Special Force. Svojim djelovanjem su se pokazali kao vjerojatno najnaprednija islamistička organizacija danas.

Talibani, Osama Bin Laden i invazija SAD-a

Saudijska Arabija i Pakistan su tijekom rata protiv Sovjetskog Saveza podržavali islamističke mudžahedinske stranke, a s obzirom da su Talibani pokazali da će vjerojatno biti u mogućnosti osvojiti cijeli Afganistan, što je odgovaralo Pakistanu, svoju pomoć su preusmjerili upravo Talibanima. Taj fundamentalistički sunitsko islamski pokret nastao je u Pakistanu u izbjegličkim logorima u kojima su boravile afganistanske izbjeglice, dok su presudan utjecaj na njihovo učenje imale vjerske škole financirane od strane naftom bogatih arapskih država. Talibani su uspjeli vladati većinom Afganistana od 1996. - 2000., no, unatoč tome građanski ratovi nisu prestajali. Strah od talibanske opasnosti natjerao je na suradnju sukobljene mudžahedinske frakcije (Hizb-i islami i Vahdat i-islami) unatoč prijašnjim žestokim oružanim sukobima. Uz ostale islamske fundamentaliste, Talibani prakticiraju samoubilački terorizam - spremnost pojedinca da žrtvuje svoj život radi uništavanja (ili pokušaja uništavanja) u svrhu ostvarenja političkog cilja. Bezuvjetna predanost cilju, vođama i autoritetima, vjerski ili ideološki fanatizam, visoka razina organiziranosti, korištenje suvremene tehnologije i psiholoških metoda u situaciji vojne, političke i financijske inferiornosti, pozadina su na kojoj se stvaraju samoubilački teroristi.

Dok su bili na vlasti, talibani su prisiljavali stanovništvo na najstrože pridržavanje šerijatskih zakona ikad viđeno u islamskoj povijesti i postali su poznati po svom zlostavljanju žena. Također, ženama su zabranili i izlazak iz kuće, te im praktički uskratili pravo na obrazovanje i zdravstvenu zaštitu. Žene koje su bile uhvaćene u kršenju segregacijskih zakona često su bile osuđivane na smrt, a kazna se u pravilu izvršavala javno, na stadionima. Talibani i džihadisti-salafiti, prvenstveno Osama bin Laden, su unatoč početnim neslaganjima uspjeli uspostaviti suradnju, te su, prvenstveno zbog potpore Saudijske Arabije, došli i pod utjecaj vahabističkih ideja. Talibani ipak nisu ni džihadisti-salafiti ni vahabiti već ekstremni izdanak reformističkog pokreta Deoband medresa koji je nastao u Indiji u 19. stoljeću kao reakcija na britansku vlast. Deobandistički pokret u Pakistanu politički djeluje kroz stranku Džaamiat ulema-e-islam (JUI).

Osama bin Laden je 1998. sa Egipćaninom Ajmanom al-Zavahirijem, mentorom i starim znancem iz afganistanskog džihada, osnovao Međunarodnu islamsku frontu protiv križara i židova. Iste godine dogodio se istovremeni napad na američka veleposlanstva u Keniji i Tanzaniji koji su pripisani bin Ladenovoj mreži. Napad na američki ratni brod USS Cole u Jemenu 2000. godine također je, kao i mnogi drugi napadi, pripisan tom Saudijcu.

SAD, koji je paralelno vodio gopolitičku invaziju nad resursima (naftom), u potrebi za proširenjem vojne sile, pokrenuli su insajdersku predstavu rušenja WTC-a znajući reakciju američke javnosti kada se za takav potez okrivi talibane koji su već, kako sam i naveo, uživali svoj status terorista i zločinaca. Ubrzo, Američka politika, na čelu s Georgem Bushom je dobila i više nego očekivanu podršku javnosti, te desetine tisuća indoktriniranih mladih ljudi su se pridružili zapadnjačkom krvavom pohodu protiv Bin Ladena i njegovih udomitelja Talibana, dok se u stvarnosti radi isključivo o težnji SAD-a za očuvanjem svoje prevlasti u svijetu u 21. stoljeću nadzorom nad Bagdadom, koji kontrolira druge po veličini svjetske pričuve nafte. To je poluga moći kojom bi se osigurala vladavina SAD-a nad čitavom srednjom Azijom i Bliskim istokom, što je u konačnici dovelo do drugog po redu zaljevskog rata.

SAD i američke kompanije su relativno ostvarile svoju dobit, usvajanjem udjela monopola nad naftnim resursima, ali i u trgovini oružjem, dok politički napori da se istrijebi 'terorizam' zajedno s talibanima, nije uspio. Iako su u zračnim napadima vojne sile SAD-a uništile kampove za obuku u Afganistanu, talibanska vlast se srušila kao kula od karata samo u medijima pod monopolom zapada, dok su se Talibani, poput svih afganistanskih gerilskih ratnika, pokazali vrlo žilavima te i dalje sprovode svoje akcije samoubilačkih napada i destabiliziraju Afganistan, Pakistan i cijelu regiju.

Stoga, džihadistička ideologija terorizma nije uništena nakon napada SAD-a, niti 'ubojstvom' Bin Ladena, budući da on nikada i nije bio ideolog niti prirodni vođa, a mnoge džihadističke skupine i pojedinci nisu nikada priznavali njegovo vodstvo niti su surađivali sa njim, iako su u medijima prikazivani kao dio njegove organizacije. Ono što je Osamu bin Ladena činilo različitim od sličnih džihadističkih vođa i što mu je omogućilo nešto veći utjecaj, jest to što je kao pripadnik jedne od najbogatijih obitelji u Saudijskoj Arabiji raspolagao ogromnim materijalnim sredstvima kojima je mogao financirati terorističke akcije. U medijima se međunarodni džihadistički pokret često poistovjećuje sa Al-Qaedom što je potpuna pogreška, te spomenuta Al Kaida predstavlja samo fiktivan element fokusa javnosti na jedan problem kako se ne bi dobio uvid u širi kontekst koji igra presudnu ulogu.

Islamizam danas (ISIS)

Islamizam, međudjelovanjem sa vahabizmom i talibanima, danas je postao ekstremistička militantna ideologija koja svoje pristaše vrbuje indoktrinacijom i prisilom. Kao takav, nalazi se u neprestanom civilizacijskom sukobu s zapadom, što je suština ratnih okršaja na Bliskom istoku. 2003. godine oformljuje se zločinačka državna tvorevina vehabijskih pobunjenika s područja Iraka i Sirije - ISIS (Islamska Država Iraka i Sirije), te 2014. proglašava kalifat putem kojega je njihov vrhovni vladar nasljednik poslanika Muhameda. ISIS čine i podržavaju brojne pobunjeničke skupine, među kojima i njeni pobornici Mudžahedinsko savjetodavno vijeće, al-Qaida u Iraku, Vojska el-Fatihe, Vojska drugova, Pristaše tauhida i suneta, Vojska pobjedničke sekte i dr., kao i drugi klanovi čije pučanstvo ispovijeda sunitski islam. Cilj Islamske Države je uspostava kalifata u većinskim sunitskim područjima Iraka, a kasnije i Sirije. Također, pod paskom 'Svetog rata' cilj je vraćanje izraela pod vlast islama te istrebljenje svih 'nevjernika', iliti onih koji ne štuju Alaha na njihov način, što i uključuje druge muslimane, bilo da su službenici "nepobožnog" režima ili šiiti na hodočašću.

Nasilje u ime vjere

Različita su tumačenja Kur'ana od samih muslimana. Stoga se Kur'anom neću baviti jer se ne smatram mjerodavnim, barem dok ne analiziram Kur'an osobno. Ono što smatram bitnim jest da se treba istaknuti prisutnost nasilja u islamskoj religiji koja je natopljena krvlju od samih početaka. Nailazio sam na mnoštvo tekstova gdje se govori: '...to su bili ratovi za širenje islamske države, no nikada nisu bili ratovi za širenje islamske vjere budući da je u Kur`anu širenje vjere nasiljem zabranjeno'. Ovdje se radi o velikoj kontradikciji, te odmah na početku treba raščistiti stvari - rat za širenje države, ili rat za širenje vjere = nasilje, bez pogovora. Ako Kur'an zabranjuje nasilje, onda je islam pacifistička religija koja ne dozvoljava niti širenje države, niti vjere nasilnim putem, a dobro nam je poznata povijest krvavih muslimanskih i turskih pohoda. Stvari se ne razlikuju niti u 'pacifističkoj' Bibliji gdje Isus nikada nije pozivao na nasilje, a s druge srane Križarske ratove su vodili vojskovođe koji su reinterpretirali Bibliju. Njih je poticala Katolička Crkva s Papom na čelu s ciljem da se Jeruzalem oslobodi od muslimanske prevlasti, ali i da se ostvari duhovna i svjetovna prevlast kršćana (čitaj: nasilno pokrštavanje slavenskih poganskih naroda i poganskih naroda na Balkanu). Kršćani su sprovodili nasilno i krvavo širenje vjere, baš kao što su muslimani prisiljavali na islam poturčili narode čije su zemlje osvajali.

Zaključak: nasilje nije opravdano ni u kojem slučaju i besmisleno je pravdani jedne ili druge svete knjige ili spise, ukoliko pozivaju na bilo koji oblik ratovanja. Religije su tu da služe kao alatka svjetskim ekonomskim i političkim liderima u ostvarivanju njihovih geopolitičkih ciljeva, dok su ljudi ti koji stradavaju i bivaju ubijeni, zbog toga jer su indoktrinirani ekstremisti, bombaši samoubojice ili njihove žrtve.

Nastavak slijedi.