Suvremeni filozofi o izgradnji boljeg svijeta nakon pandemije

skupina ljudi s maskama

Kada će se stvari vratiti u normalu? Čini se da to svi žele, što je i razumljivo s obzirom na bol i žrtvu koji su mnogi pretrpjeli u proteklih 18 mjeseci. Međutim, trebaju li se stvari vratiti u normalu? Neki s razlogom tvrde da je to "normalno" jedan neuspjeli ekonomski model, odgovoran za stvaranje neprihvatljivih razina nejednakosti koje su pokvarile društvenu i moralnu strukturu našeg društva.

Prijete nam i novi i stari izazovi. Srećom, tu je nekoliko filozofa koji nas mogu voditi kroz sljedeću fazu pandemije i dalje. O nekima od njih govorim u svojoj nedavno objavljenoj knjizi o filozofskim lekcijama lockdowna. Ovdje govorim o njih sedmero čije nam ideje mogu pomoći u izgradnji boljeg svijeta tako što bi riješili problem nejednakosti, preokretom privatizacije i jačanjem demokracije.

Nesrazmjerno veliki udio od 3,4 milijuna ljudi koji su umrli od COVID-19 širom svijeta bili su žrtve nejednakosti. Nakon pandemije, izgradnja pravednijeg društva, gdje je jednakost preduvjet slobode, mora biti naš prioritet. Brian Barry dobar je odabir za početak tog putovanja.

U knjizi Zašto je socijalna pravda važna (2005.) on kritički preispituje način na koji se danas shvaća koncept jednakih mogućnosti, u kojem se osobna odgovornost smatra najosnovnijom i najbitnijom od svih pojedinačnih vrlina. Barry tvrdi da je moderna mantra osobne odgovornosti i meritokracije zapravo mit - ideologija koja se koristi za kažnjavanje onih članova društva koji su u nepovoljnijem položaju.

U današnjem svijetu ljudi se smatraju odgovornima za svoje siromaštvo, bijedu i nedostatak sredstava. Ako podlegnu COVID-u, to se također smatra njihovom krivnjom. Za Barryja, jednakost može postojati samo ako postoji jednakost pristupa resursima, na čemu moramo raditi nakon pandemije.

COVID-19 razotkrio je strukturnu nepravdu u našem društvu, koja se očituje u galopirajućim socijalnim i ekonomskim nejednakostima i eksploataciji bez prestanka. Tijekom pandemije super bogati su postali još bogatiji i moćniji, dok siromašni žive još nesigurnije.

Izlažemo se riziku da svoja demokratska društva pretvorimo u plutokracije - vlade bogatih. Višestruku štetu nastalu zbog nejednakosti analizira Thomas Scanlon, jedan od najutjecajnijih živih filozofa morala, u svojoj knjizi Zašto je nejednakost bitna? (2017.).

Obnova društva na pravednijim temeljima zahtijevat će radikalno preispitivanje uloge države u društvu. Tijekom pandemije ljudi su se za spas obraćali svojim vladama, a COVID-19 je podsjetnik da se može uvjerljivo ustvrditi da se politički život treba organizirati s naglaskom na javne institucije. Nikad prije nisu ključne institucije poput javne zdravstvene službe bile više cijenjene i potrebnije.

Put naprijed znači imati više države a ne manje. COVID-19 potvrdio je da bismo trebali organizirati naše društvo i politiku na temeljima političke filozofije Johna Rawlsa, koji je tvrdio da pravedno društvo zahtijeva da se resursi preraspodjeljuju cijelome društvu.

U posljednjih 40 godina vidjeli smo kako se važne državne kompetencije neprestano predaju u ruke privatnom sektoru, s razarajućim posljedicama. Došlo je vrijeme da se taj trend preokrene. U liberalnim demokracijama diljem svijeta privatni sektor zadire u javnu sferu, potkopavajući temelje demokracije, u toj mjeri da privatne industrije danas obavljaju poslove koje su u prošlosti radile javne institucije.

Ne radi se samo o tome da npr. vladini ministri dijele ugovore privatnim tvrtkama s kojima imaju osobne veze (u Velikoj Britaniji petina svih državnih COVID ugovora treba istragu zbog moguće korupcije, prema organizaciji Transparency International UK). Činjenica je da su javni sektor i njegove institucije sve više privatizirane.

Kao što Chiara Cordelli ističe u svojoj knjizi Privatizirana država (2020.), mnoge državne kompetencije, od upravljanja zatvorima i socijalnim uredima do ratovanja i financijskih propisa, prepuštene su privatnim tvrtkama. Čak se i obrazovanje i zdravstvo dijelom financiraju putem privatne filantropije a ne oporezivanjem. U svijetu nakon COVID-a, ustavna ograničenja privatizacije trebala bi biti prioritet.

Nepravedna raspodjela dohotka ili opasno neujednačeno bogaćenje nekih mogu se i trebaju popraviti oporezivanjem. Nejednakost je jedan od razloga zašto je COVID-19 bio tako razoran u Indiji i drugim dijelovima svijeta.

Oporezivanje je i dalje jedan od najučinkovitijih alata za preokretanje ovog rastućeg, zloćudnog društvenog trenda i za ostvarivanje socijalne pravde. Nemoguće je precijeniti ključnu ulogu oporezivanja u suvremenoj politici, na što nas podsjećaju Martin O'Neill i Shepley Orr u svom svesku Oporezivanje: filozofske perspektive (2018).

Sve vrijeme pandemije, stručnjaci predvode borbu protiv COVID-19, a važnost znanstvenog istraživanja (koje doslovno spašava život) postala je očita svima. U budućnosti trebat će nam više stručnjaka. Također smo naučili razlikovati istinu od post-istine i koliko potonja može biti smrtonosna u vrijeme krize: samo pitajte stotine tisuća ljudi koji su umrli od COVID-19 u SAD-u, Brazilu, Indiji i Velikoj Britaniji samo zato što njihove vlade nisu ozbiljno shvatile stručne savjete.

Ipak, u vezi COVID-a ne postoji potpuna suglasnost stručnjaka oko mjera poput lockdowna, nošenja maski ili međunarodnog putovanja (ili bilo čega drugog). Maria Baghramian, filozofkinja sa Sveučilišnog koledža u Dublinu, svjetski je autoritet u davanju smisla situacijama u kojim se stručnjaci ne slažu. Voditeljica je projekta PERITIA, koji istražuje povjerenje javnosti u stručnost, a opširno je i uvjerljivo pisala o međusobno preklapajućim pitanjima relativizma, povjerenja i stručnjaka.

Ne bi bilo pametno prepustiti se nostalgičnim prisjećanjima na "dobra stara vremena" prije COVID-a. Mnogo je lekcija koje moramo naučiti iz sadašnje krize, a mogli bismo učiniti i gore nego saslušati filozofe koji su zamislili bolje, pravednije i zdravije društvo još davno prije početka pandemije.

Vittorio Bufacchi, The Conversation (digitalnademokracija.com)