Mogu li poljoprivrednici bez kemijskih sredstava?

prskanje

Jean-Denis Perrochet puni rezervoar za prskanje na svom traktoru bjelkastom tekućinom kako bi je raspršio po svojem vinogradu nedaleko od Neuenburga na sjeverozapadu Švicarske. Kemija? Ne, to je tek razrijeđeno mlijeko. Ekološki vinar se njime bori protiv gljivica na trsu, jer kemijski preparati za njega uopće ne dolaze u obzir - čak ni modra galica. Uvjeren je kako i ona šteti tlu pa tako traži alternativu - i mlijeko je jedna od njih.

On i njegova obitelj još od 2012. svoj vinograd obrađuju potpuno biodinamički. To znači da ne koriste nikakve pesticide, insekticide, čak niti umjetno gnojivo. Sami proizvode kompost, a korov trijebe strojevima.
Prednost ove metode je da stvaramo zdravije. Mi ne rasipamo nikakav otrov, hvali se Perrochet. Prije, sa sintetskim sredstvima ste uvijek imali osjećaj kako ne činite dobro ni ljudima ni okolišu.

Već i voda "zatrovana"

Perrochet priznaje kako takav način poljoprivrede mnogo toga čini kompliciranijim. Ali je uvjeren da svi poljoprivrednici zapravo mogu bez kemijskih sredstava pa je tako i jedan od pokretača inicijative "Za Švicarsku bez sintetskih pesticida". Vremenom su skupili dovoljno pristaša sloganima poput "Za zdravije tlo, zdravije jelo i zdravije ljude" tako da će 13. lipnja u Švicarskoj biti održan referendum, treba li potpuno zabraniti pesticide u toj zemlji.

To već duže muči Švicarce: još 2019. je veliku prašinu podigao nalaz švicarskog instituta za istraživanje vode EAWAG o ostacima pesticida u podzemnim vodama te zemlje. Prije svega je problem u fungicidu klorotanoilu koji je otkriven u količinama koje daleko nadmašuju zakonski dopuštene granice. Doduše stručnjaci umiruju građane da i ta koncentracija neće ugroziti zdravlje ljudi, ali su građani postali osjetljivi na taj problem. U svakom slučaju, klorotanoil je već početkom prošle godine potpuno zabranjen u Švicarskoj nakon što je i EU ponovno analizirao to sredstvo i svrstao ga u "potencijalno opasna za zdravlje".

Ako ne kemijom, onda se mora mehanički uništavati korov: to je naravno mnogo teže - a i tu se onda mora paliti dizelski motor traktora.

Već to otkriće je navelo Švicarce na inicijativu da državnu potporu dobivaju samo oni poljoprivrednici koji neće koristiti umjetna sredstva za zaštitu biljaka, a tome se onda priključila i ova akcija za potpunu zabranu "kemije". No ima i velikih protivnika tih inicijativa koji Švicarce pozivaju na "2 x NE ekstremnim agrarnim inicijativama".

Jeste li svjesni što to znači?

Kako se može očekivati, njih podržavaju i kemijski koncerni poput Syngente i Bayera, a i švicarska vlada je izrekla svoje mišljenje i savjetovala građanima da glasuju protiv zabrane na referendumu. No protiv tih zabrana je i mnoštvo udruga i građana kojima one idu previše daleko: konačno, to neće onda pogoditi samo "prave" poljoprivrednike nego i građane koji tek uzgajaju koju teglu s cvijećem, a u velikoj nevolji će biti i Švicarske željeznice - jer jedino "kemijom" mogu obuzdati rast korova na tračnicama.

Ali naravno da se poljoprivrednici tu opet smatraju prozvanima kako "truju" ljude, a sad bi o zabrani trebali odlučivati građani koji o poljoprivredi zapravo ne znaju ništa. Jer Sandra Helfenstein, glasnogovornica švicarske udruge poljoprivrednika upozorava kako bi takva administrativna zabrana imala ozbiljnih posljedica. Neminovno će pasti proizvodnja domaćeg uroda, a voće i povrće će stizati iz uvoza - gdje takvih zabrana nema. Već i to će značiti da će živežne namirnice postati još skuplje, makar je Švicarska po cijenama hrane već i sad zastrašujuće skupa.

Građani EU će već i sad skoro pasti u nesvijest kad vide cijene živežnih namirnica u Švicarskoj. Tom mjerom bi cijene neminovno postale još više.

Štetočine i bolesti neće nestati referendumom

A tu je i načelna zamjerka takvoj zabrani:
Sva ta (kemijska) sredstva se koriste jer postoje biljne bolesti i štetočine. Oni neće odjednom nestati samo zato što mi više nećemo željeti koristiti sredstva protiv njih, upozorava Helfenstein.

A onda je tu i činjenica koju borbeni zaštitari prirode često zaboravljaju: upravo su poljoprivrednici ti koji tu "kemiju" plaćaju iz svog džepa i nitko sretniji od njih da to ne moraju činiti. Povezana s ekologijom je već činjenica da je potrošnja umjetnih pesticida u Švicarskoj u proteklih desetak godina pala za čitavih 40%!

Bitno manje od toga - to je mišljenje i stručnjaka agronomije, jednostavno neće ići. Kod nekih kultura se možda može bez pesticida, ali kod nekih - neće biti smisla to uopće uzgajati.
Mi već sad imamo problema uzgajati domaći kelj pupčar. On se sadi u ožujku i ubire se u studenom, objašnjava Thomas Wyssa koji se bavi uzgojem povrća.
U tom dugom razdoblju sazrijevanja su problem i insekti i bolesti i naša klima - i to vjerojatno ne znaju mnogi koji taj kelj tek kupuju u trgovini. Zato traži malo više razumijevanja:
Naravno da mi ne želimo nikoga otrovati! Pa mi i sami jedemo naše povrće!

U toj raspravi se gubi iz vida, zašto se uopće koristi "kemija": s njom se štite biljke od štetočina i tako se povećava urod. Bez njih znači manji urod na istoj površini - i više rada za poljoprivrednike. Znanstveni časopis Nature u jednoj meta-analizi grubo procjenjuje kako se biološkim uzgojem urod smanjuje za 15%. To znači da će trebati još toliko obradive površine da bi se postigao isti urod.

Čovjek svoje znanje koristi da krumpir pojede on - a ne krumpirova zlatica. Ali naravno, kad se razmišlja do kraja je to opasna intervencija u čitav biociklus.
Pamet je bolja od zakona

Naravno da se možemo upustiti i u raspravu, što znači kemijom tjerati ili uništavati kukca poput krumpirove zlatice: tu čovjek svoje znanje koristi da taj krumpir - ali i rajčicu ili patlidžan koje napadaju ti kukci - pojede on, a ne taj kukac. Tu će neminovno stradati i drugi kukci, a bez kukaca će i ptice ostati gladne. A "kemija" nikad neće ostati samo na ograničenom području i posve je očito da oni smanjuju životnu raznolikost u našem okolišu. I to dugoročno, jer kišom dolaze u vode gdje također rade štetu.

Za neke pesticide se sumnja i da narušavaju zdravlje ljudi. Još se istražuje i nema pouzdanih podataka, ali na primjer u Francuskoj se i službeno Parkinsonova bolest smatra "tipičnom" za poljoprivrednike i lako je moguće da je to povezano s nekim sredstvom koje se koristi na poljima. Slično je i za neke oblike karcinoma.

U čitavoj raspravi o pesticidima neće puno pomoći ideologija, nego pragmatični način razmišljanja. Agroscope, istraživački centar švicarskog Ureda za poljoprivredu sustavno istražuje koje opasne pesticide se može bez problema zabraniti, ali njihov je zaključak kako se - ne mogu svi. Još nekako ide u vinogradima i voćnjacima, ali kod kultura kao što su šećerna repa, kukuruz i uljana repica - to će biti teško, ako ne i nemoguće.

Je li spas u uvozu iz nekakvog Brazila?

Tu je onda i jedan element o kojem borbeni ekolozi uopće ne razmišljaju:
U nekim područjima ima problema s erozijom tla i tamo konvencionalna poljoprivreda pruža više mogućnosti, objašnjava profesor agronomije Arndt Feuerbacher koji se na Sveučilištu Hohenheim bavi održivom poljoprivredom. Naime, u ekološkoj obradi tla je jedini način borbe protiv korova mehaničko prekopavanje - dakle oranje površine. A to tek potiče eroziju.

Nerijetko takve administrativne zabrane tek znače da se onda još više opterećuje ekologija u nekom dalekom kraju naše planete - čak i kad se zna da to tamo već nalikuje pravom Armagedonu.

Zaključak profesora je jasan:
100% bilo bi već i iz ekonomskog očišta veoma teško opravdati, ali čak i iz ekološkog nije nužno mudro rješenje. Jer ako će na primjer zbog manjeg uroda nedostajati hrane za stoku, onda će se ona uvoziti iz Brazila ili iz nekog drugog kuta našeg planeta. Ne samo da to treba nekako transportirati u Švicarsku, nego se i problem jednostavno tek seli negdje drugdje.

I tu se možemo upustiti u raspravu, treba li toliko stočne hrane jer zapravo negdje 71% poljoprivrednog uroda odlazi za hranu životinja, a ne ljudi. Rješenje bi svakako bilo da svi skupa jedemo manje mesa i da ima manje domaćih životinja. Naravno da se to odnosi i na mlijeko i mliječne proizvode - ali to objasniti Švicarcima i njihovoj ponosnoj tradiciji uzgoja stoke? Tu je onda i još veći problem statistika ureda za hranu UN-a FAO kako se dobra trećina proizvedene hrane nikad ne pojede - iz čitavog niza razloga, od toga da je ostala na poljima pa do toga da je završila kao smeće. A i upotreba mlijeka umjesto modre galice - to će se mnogima učiniti kao bezumna rasipnost.

Evolucija bez revolucije

Mnogi u Švicarskoj napeto očekuju ishod referenduma 13. lipnja, ali ispitivanja mnijenja govore kako će ta zabrana pesticida vjerojatno - propasti. Čak i Koen Hertoge koji je jedan od pokretača inicijative za referendum zapravo smatra kako to ne bi bila velika tragedija jer se već događa postupna promjena u razmišljanju:
Ljudima je postalo jasno kako su pesticidi slijepa ulica.

Sve više poljoprivrednika se okreće ekološkoj proizvodnji, a potrošnja pesticida je sve manja. Već sad je, po statistikama krovne udruge Bio Suisse, već svako šesto poljoprivredno dobro certificirano kao ekološko i svake godine ih ima sve više. Sve to bez ikakvih administrativnih zabrana.

Deutsce Welle