Borja Bergareche, autor knjige "Wikileaks Confindencial": Doba Wikileaksa je definirano visokom digitalnom ranjivošću onih na pozicijama moći - vladama i korporacijama, ali i svih ostalih. Vrijeme u kojem izraz "digitalna tajna" predstavlja kontradikciju. Gotovo je nemoguće zadržati tajnom bilo kakav dokument u digitalnom dobu.
Prošli je tjedan u sklopu radionice "Tajno dostavljene i pravno dostupne informacije i medijske slobode", koju su organizirali Transparency International Hrvatske i partnerske udruge, gostovao, između ostalih, i španjolski novinar Borja Bergareche, dopisnik ABC- u Londonu, autor knjige "Wikileaks Confindencial" i savjetnik za Europu organizacije Committe to protect journalists (CPJ).
Bergareche govori o svojoj knjizi u kojoj analizira fenomen Wikileaks doba, novinarskim slobodama i zaštiti u današnje vrijeme, španjolskom Zakonu o pravu na pristup informacijama, utjecaju koji su "indognadosi" imali na cjelokupni proces njegovog donošenja i razlozima zbog kojih nisu uspjeli ostvariti veći utjecaj u društvu.
Wikileaks Confindencial bavi se dobom Wikileaksa. Što se krije iza tog vašeg termina i čime ste se bavili u knjizi?
"Moja knjiga nije istraživanje o tajnama Wikileaksa ili seksualnom životu ystrong>Juliana Assangea. Pokušao sam napraviti analizu posljedica i implikacija koje je Wikileaks imao na dva svijeta koja me zanimaju - s jedne strane novinarski, a s druge onaj diplomacije, tj. međunarodnih odnosa. Riječ je o novinarskom istraživanju o tome što znači živjeti u dobu Wikileaksa. Intervjuirao sam mnogo novinara New York Timesa, El paisa i drugih redakcija koji su se bavili Wikileaksom. Želio sam da mi ispričaju na koji način su radili s tolikim bazama podataka i kako im je bilo surađivati zajedno da bi se "izvukle" teme. Također sam intervjuirao stručnjake za baze podataka, grafičare koji su se bavili vizualizacijom podataka te diplomate koji su mi rekli svoje mišljenje."
I do kojih ste zaključaka došli? Što predstavlja doba Wikileaksa?
Wikileaks nije ni početak ni kraj novog doba, no jest paradigmatski primjer. S Wikileaksom su se dogodile stvari koje su postojale i prije - već je bilo informatičkih pirata, upadanja u nacionalne sigurnosne sustave, novine su već radile s bazama podataka i vizualizirale ih. No, s Wikileaksom se svi ti procesi ubrzavaju. Stoga doba Wikileaksa nazivam digitalnim dobom na kvadrat. To je era koja je definirana visokom digitalnom ranjivošću onih na pozicijama moći - vladama i korporacijama, ali i svih ostalih. Vrijeme u kojem izraz digitalna tajna predstavlja kontradikciju. Gotovo je nemoguće zadržati tajnom bilo kakav dokument u digitalnom dobu."
U cijelom procesu mijenja se i posao novinara. Na koji način?
"S jedne strane, da bi se bavile materijalom koji je donio Wikileaks, bilo je potrebno da novine imaju ono što im je oduvijek bilo potrebno - uredničku procjenu, kriterije, sukobljavanje mišljenja, izvore. I s Wikileaksom, novinari su morali raditi ono što su i prije radili. No, ovi stari etički principi, zadaće i kriteriji su se sad morali primjenjivati u novom i drugačijem okružju gdje nije dovoljno biti novinar individualac koji uredniku dolazi s povjerljivim materijalom. Sada su tu cijeli redakcijski timovi. Prije je urednik novinaru zvijezdi davao nedjeljnu naslovnicu da objavi svoju ekskluzivnu priču sa tri tisuće riječi. Danas to nije dovoljno. Kad novine dobiju neki zanimljiv, povjerljiv i turbulentan materijal kao što je onaj Wikileaksa, cijeli timovi ljudi moraju zajednički sjesti na stol i odlučiti što s tim. U cijeli posao moraju se uključiti i informatičari koji razvijaju alate za pretragu, da bi novinari mogli pretraživati podatke. Zatim se moraju uključiti i grafičari koji razmišljaju o načinima vizualizacije podataka na način da budu zanimljivi. Prije nego što se ispiše i jedan redak, mogućnosti koje pruža materijal od vizualizacije do interaktivnih grafika, moraju biti iskorištene. To je postojalo i prije Wikileaksa, no sada je to ubrzano."
Neki kritičari zastupaju stav kako nije posao novinara da transkribira, prevodi, sažima, već da provjerava podatke.
"Vjerujem da je Wikileaks postavio izazov redakcijama na način da se moraju organizirati. Novinari ne smiju ovako defenzivno reagirati na način da kažu: "Novinar sam i ne znam ništa o brojevima, excelu, officeu. Moja je gloria literaria". S tim treba završiti. Više nismo samo literati, moramo postati pomalo i numerati. Novinarstvo ne može biti jedina profesija koja je u današnje vrijeme preplašena excel tablicom. Naravno da još uvijek informacije dobivamo na ulici, pitajući, tražeći dokumente, vršeći pritisak na vlasti, ali i u bazama podataka. Da bismo dobro radili, da bismo izvukli bitnu informaciju iz baza podataka, potrebno je da s nama surađuju i drugi, te da se znamo kao novinari koristiti novim alatima."
Savjetnik ste CPJ-a. Gdje su novinari najviše ugroženi?
"Prošle godine zbog svog posla ubijeno je više od četrdeset novinara, a zatvoreno ih je oko sto pedeset. Novinarstvo je još uvijek opasan posao u mnogo zemalja. Posljednjih godina najviše je novinara bilo ubijeno u Iranu. Sada je to Pakistan. Za vrijeme Arapskog proljeća također je plaćen danak. A postoje i zemlje koje su stalno opasne, poput Rusije, Filipina i Meksika. Što se Balkana tiče, zastrašujuć je podatak da mnoga ubojstva novinara ostaju neriješena i nekažnjena. Nema istraga. Ubiti novinara je "gratis", a to je ozbiljan problem. Što se tiče zatvaranja novinara, situacija je najozbiljnija na Kubi, u Kini i Iranu."
A što je s EU?
"Općenito, EU nije opasno mjesto za novinare, iako u istočnim zemljama Balkana, Moldaviji, još uvijek postoji nasilje nad novinarima koje se, doduše, ne očituje na ekstreman način kao što su ubojstva, ali postoje mehanizmi cenzure, moćnici koji vrše pritisak i onemogućuju novinarima da rade. No, u zapadnim zemljama nema takvih problema."
Ali i na Zapadu postoji cenzura?
"Ne postoji cenzura na sistemskoj razini. U zapadnim zemljama postoji neovisno novinarstvo. No postoje incidenti kao što je zatvaranje blogova, portala, pritisak da se odaju izvori.... U Francuskoj je bio jedan slučaj koji je završio na sudu gdje su tajni agenti prisiljavali novinara Le Mondea da oda izvor. Naravno da postoje incidenti, ali u stvarnosti postoji neovisno novinarstvo."
Na izlaganju koje ste održali u sklopu radionice, pričali ste o Zakonu o pravu na pristup informacijama. Začuđujući je podatak kako u zapadnoj zemlji poput Španjolske takav zakon još uvijek ne postoji.
"To je zaista povijesni incident koji se ne može smisleno objasniti. U EU samo Cipar, Malta i Luksemburg, uz Španjolsku, nemaju taj zakon. Španjolska je po tom pitanju bila "loš učenik". Socijalistička stranka (El Partido socialista) obećavala je donijeti zakon kad je pobijedila na izborima sa Zapaterom 2004. i 2008, ali to nikad nije učinila. No ni među novinarima nije postojao baš neki interes da se donese, jer su u Španjolskoj oni naviknuti da dobivaju informacije "ispod stola" od različitih prijateljskih službenika. Stoga su se na neki način bojali gubitka tog malog monopola nad informacijom.
S pokretom indignadosa stvorio se dodatni pritisak, kojeg su prije vršile organizacije poput Access Info Europe i neki novinari kao ja. Zajedno s kolegama iz El Paisa, 2008. godine pokrenuli smo peticiju za izradu zakona. Izvršen je mali pritisak, no s uključivanjem indignadosa politička klasa se prestrašila, i sad imamo nacrt zakona koji je prošao javnu raspravu. Do ljeta bi trebao biti usvojen."
Jeste li zadovoljni prijedlogom zakona? U Hrvatskoj, primjerice, postoji Zakon o pravu na pristup informacijama, ali mehanizmi sankcioniranja onih koji ga ne poštuju su manjkavi tako da u Hrvatskoj ni građani ni novinari od njega nemaju baš neke koristi.
"Španjolski prijedlog Zakona također ima mnogo nedorečenosti, ali mislim da je važno to što će ipak biti donesen. Iako ovi zakoni služe gotovo samo kao simbol političke volje i postoji shvaćanje birokracije kako je informacija njihova, a ne naša, stvari se moraju promijeniti. Pitanje je kako promijeniti birokratsku kulturu da sistem profunkcionira. Bit će potrebna evaluacija primjene zakona, a to zahtjeva određen protok vremena. To su zakoni koji mijenjaju narav funkcije javnosti.
Konkretno, ovaj zakon u Španjolskoj ograničava definiciju javne informacije. Ima previše izuzetaka kad je riječ o podacima iz sfere ekonomije, zaštite privatnosti. Ima mnogo kritika. No bit će zanimljivo vidjeti kako će različita ministarstva i organi vlasti, prihvatiti činjenicu da će morati stalno objavljivati podatke, od toga kako pacijenti vrednuju liječnike do toga kako funkcioniraju različiti sustavi obrazovanja, srednje škole, itd."
"Indignados su se previše usredotočili na vlastitu dinamiku, tj. na način funkcioniranja kroz plenume."
Spomenuli ste ulogu indignadosa u procesu donošenja zakona. Što mislite o ovom pokretu koji je, između ostalog, pokrenuo i prošlogodišnje prosvjede 15.O diljem svijeta?
"Vrlo sam distanciran od cijelog pokreta jer - iako su imali pozitivnih učinaka kao što je ovaj spomenuti pritisak na donošenje zakona - dogodilo se dosta loših stvari. Također, pozitivno vrednujem njihovu pacifističku metodu u ovim kriznim vremenima kada postoji mnogo razloga za nezadovoljstvo.
No moja kritika se odnosi na činjenicu što su se previše usredotočili na vlastitu dinamiku tj. način funkcioniranja kroz plenume. Smatrali su da je dovoljno kazati "Želimo mijenjati stvari" i okupirati trgove uvodeći plenumsku dinamiku. A na taj način su stvorili jednu impresiju revolucije, no nisu uspostavili komunikaciju s vanjskim svijetom, vladom. Propustili su izabrati predstavnike koji bi komunicirali s ostatkom svijeta od vlasti do civilnog društva, i na taj način iznijeti njihove zahtjeve Vladi.
Trebalo je otići dalje od prosvjeda, fotografija, manifestacija. No, zatvorili su se u vlastitu dinamiku i izgubili su mogućnost komuniciranja i povezivanja sa stvarnim svijetom. U tom smislu, njihovo je djelovanje bilo vrlo ograničeno, iako, zanimljivo, donošenje Zakona o pravu na pristup informacijama jest jedno od područja djelovanja u kojima su imali ključnu ulogu. Iznijeli su jednu temu i natjerali vlasti da povedu računa o njoj."
